ANA HORVAT : HOME(S)
galerija CEKAO
U ponedjeljak, 11. studenoga, u 19 sati u galeriji CEKAO imamo priliku ugostiti rad mlade arhitektice s belgijskom adresom, Ane Horvat, koja je svoje obrazovanje, nakon zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta, nastavila u Gentu, gdje upisuje diplomski studij na Sint Lucas school of Architecture. Pod mentorstvom Martina Tattare, jednog od osnivača poznatog ureda Dogma (2002. s Pierom Vittoriom Aurelijem), studij završava s pohvalom Magna cum laude. Živi i radi u Belgiji.
O izložbi Ane Horvat, za galeriju CEKAO, piše Martino Tattara.
//
Arhitekt kao nagovjestitelj. Kratka bilješka o radu Ane Horvat
Unutar arhitektonske discipline, arhitekt je uglavnom zadužen za pružanje razboritih odgovora na zahtjeve klijenta, bilo da se radi o građenju kuće ili planiranju urbanog prostora. Projekti prikazani u sklopu ove izložbe otkrivaju drugačije poimanje onoga što arhitektonski projekt može biti.
Razvijane prema dugoj tradiciji arhitektonskih priručnika – knjiga sačinjenih kao kombinacije crteža i riječi, teksta i projekata – ove malene intervencije neobičnih kuća podsjećaju kako arhitektura, među ostalim, sadržava i pedagošku svrhu: mogućnost da nasluti načine življenja kao alternativne trenutnima. Kao i modeli u mnogim priručnicima o prostorima za život, publiciranim tijekom proteklih stoljeća, ovi projekti nemaju pripadajuću lokaciju niti stvarnog korisnika, ali unatoč tomu stvarani su, obraćajući pozornost na vrlo specifične prostorne i socijalne uvjete. Umjesto aristokrata-gospodina ili siromašnog obrtnika za koje Sebastiano Serlio projektira modele kuća tijekom druge polovice 16. stoljeća, projekti ovdje predstavljeni koncipirani su imajući na umu potrebe i zahtjeve fiktivnih, a ipak stvarnih subjekata koje suvremena stambena arhitektura nije sposobna osloviti; kao što su samohrani roditelji ili višegeneracijske suživotne zajednice.
Kako bismo shvatili što spomenuti subjekti trebaju i koje su njihove prostorne aspiracije, umjesto oslanjanja na sociološka istraživanja ili psihološka predviđanja, postojeća književna djela postaju primarni izvor razumijevanja i pomažu kroz riječi pisaca i oči njihovih likova razjasniti što stanovanje jest i nije ili što bi moglo biti.
Istovremeno, umjesto stvarne parcele, ove malene intervencije smještene su u fiktivne situacije, koje svejedno odgovaraju mnogim stvarnim i često neprimjetnim gradskim prostorima, skrivenim unutar naših gradova, kao što su zaboravljeni djelići zemlje uz infrastrukturu ili pak prostrani ravni krovovi proizvodnih sadržaja. Iako je život u takvim prostorima danas nezamisliv, ovi maleni projekti pokazuju kako težnja prema priuštivom stanovanju i dostupnost određenih lokacija mogu biti oslovljeni.
Konstruirani kao dosljedan i racionalan asamblaž jednostavnih arhitektonskih poteza, ovi se projekti neočekivano otkrivaju prema poetičnoj reinterpretaciji toga što dom još uvijek može biti, unatoč ozbiljnim ograničenjima današnjega grada.
//
The architect as harbinger. A short note on the work of Ana Horvat
Within the professionalization architecture, commonly the architect is viewed as the one in charge of offering viable answers to the demands of the client, whether it is about building a house or designing a new urban space. The projects shown in this exhibition reveal a different understanding on what the project of architecture can be.
Building upon the long tradition of architectural treaties – books made through the combination of drawings and words, texts and projects – these small interventions for unusual houses remind us that architecture contains a pedagogical purpose, namely the possibility to anticipate ways of living that are alternative to the current condition. As in many treaties on domestic space published during the past centuries, these projects do not have a proper site and neither a real client, yet they are designed having in mind very specific spatial and social conditions. Instead of the noble gentlemen or the poor artisan for which Sebastiano Serlio designed his models of houses in the second half of the 16th century, the projects here presented are envisioned keeping in mind needs and demands of fictional yet real subjects that contemporary housing architecture is not able to address, such as single parents, extended families or multi-generational cohabitation forms.
To understand what these subjects need and what their spatial aspirations are, rather than relying on sociological surveys or psychological outlooks, existing literary works became the prime source to understand through the words of writers and the eyes of their characters what domesticity is and is not, or what it could be.
At the same time, instead of a real plot of land, these small interventions are placed in fictional sites that nonetheless correspond to many real and yet often unnoticed urban spaces in our cities, such as forgotten pieces of land along infrastructure or the large horizontal roofs of production facilities. While living there is today unconceivable, these small projects show us how the struggle towards affordable housing and land accessibility could be addressed.
Constructed as the sequential and rational assemblage of simple architectural move, these projects unfold in unexpected ways towards poetic reinterpretations of what home can still be even within the severe constraints of today’s city.
Martino Tattara (DOGMA)
Izložbu Ane Horvat možete pogledati do 12. prosinca 2019. svakim radnim danom od 8 do 21.30 i subotom od 8 do 14.30.