Radničko - prezentacija odabranog rada i razgovor s umjetnicom

Druženje u Radničkom šezdesetih. Sasvim desno, Bernardo Bernardi. (Iz albuma Ane Janjatović-Zorice)

Radničko - prezentacija odabranog rada i razgovor s umjetnicom

U ponedjeljak, 27. svibnja 2019. u 18 sati pozivamo vas na prezentaciju odabranog rada u sklopu otvorenog poziva - RADNIČKO, okončanog početkom svibnja ove godine. Stručni žiri odabrao je rad Ane Janjatović Zorice koju ćemo imati priliku upoznati kroz razgovor o radu, kako je nastao i na koji način se referira na poziv. Razgovor će se održati u knjižnici Pučkog otvorenog učilišta Zagreb, u kojoj će se izloženi rad moći pogledati i poslušati do 10. lipnja ove godine.

Ana Janjatović-Zorica (1963.), voditeljica je umjetničke organizacije Studio Artless i Festivala prvih, po struci sociologinja. Autorica je edicije Zidnih novina Bacača sjenki: "Ništa teže od gladi: kako su radničke kantine postale kockarnice", 2012.; izložbe Kako sv. Josip radnik živi u Prvomajskom naselju, (s grupom Škart i Željkom Zoricom) u Galeriji Prozori knjižnice S.S. Kranjčevića u Zagrebu, 2013.; plesno-zvučne intervencije Mrtvi su mrtvi? KroaTisch-EU-Freundschaft (EUF), Zagreb, 2014.; performansa Fresh Widow, izvedenog na Noći performansa Festivala Perforacije u Zagrebu, 2015., na Akto festivalu u Bitoli, Makedonija, 2015.; te Noći performansa, Dom omladine Beograda, 2016.; performans Jesmo li napokon slobodni (s Nikolom Iskrom) izvedeni u Zagrebu, Osijeku, Splitu i Dubrovniku, 2017. Autorica projekta Inkubator umjetničkih projekata baziranih na tragovima industrijske baštine socijalizma (moduli: Gredelj, Tvornica ulja, Gorica, Prvomajska), 2014.-2017. te pet posljednjih izdanja Festivala prvih 2013. – 2018. (teme: depresija, pravo na pogrešku, solidarnost, izmišljanje tradicije, doba praznine).

- - -

"Jedan je seminar trebalo osnovati za konduktere tramvaja.
U to vrijeme u svakim je kolima sjedio kondukter koji je prodavao karte i bilježio na njima vrijeme i mjesto prodaje. To bilježenje je bilo neophodno radi pravilnog korištenja prijelaza s pruge na prugu u dozvoljenom smjeru i vremenu.
Danas je teško i zamisliti koliko se nesporazuma i prepirki događalo između konduktera i putnika.
Seminar je bio namijenjen kulturi ponašanja.
Došla sam u Kadrovski odjel k drugu Desnici. On je bio glavni kadrovik. Glavni kriterij zapošljavanja konduktera bio je da kandidat zna zbrojiti dva dvoznamenkasta broja. Naš seminar je radio na Remizi, a „kondukteri“ su dolazili ujutro i popodne kad su imali slobodno. Nije bilo baš lako dio tih mladih ljudi uvjeriti kako moraju svladati osjećaj ljutnje kad ih netko uvrijedi…
Ipak, bilo je motiva. Probojnost i strpljivost vodila je na tečaj za vozače, mjesta poželjnijeg za njih.
Bila je to 1957. godina.
Jednog od polaznika ovog seminara često sam sretala za kondukterskim sjedištem i sjećala se kako je govorio: “Drugarice, ne mogu ja uvredu progutat!“

iz rada Ane Janjatović Zorice