Galerija CEKAO

 NOVA IZLOŽBA U GALERIJI CEKAO !

 

Okružen tamom / Svebor Vidmar / 8. 12. 2017. - 6. 1. 2018.

 Izložba je sufinancirana sredstvima Grada Zagreba.

Svebor VidmarOKRUŽEN TAMOM

Tematski iznimno cjelovita serija digitalnih grafika Svebora Vidmara jedna je od najpotresnijih kritika suvremene civilizacije koju smo mogli vidjeti u radovima hrvatskih umjetnika posljednjih godina. I dok Zoltan Novak, Matko Vekić i Pavle Pavlović u ciklusima svojih slika sustavno bilježe potpunu alijenaciju i anomiju današnjeg čovjeka, gubitak duhovno-egzistencijalnog središta, uz kritiku društva koje podržava lažne identitete, nošenje svih vrsta metaforičkih i doslovnih maski, Svebor Vidmar spušta se u samo središte problema: u cijepanje integriteta i gubitka duše, odnosno, u srce tame.

To conradovsko 'srce tame' ovdje se javlja kao signal unutrašnje dekadencije i pada čovjeka, koja je velikim dijelom posljedica vanjskih okolnosti u kojima se nalazi naš svijet – od materijalnih do duhovnih razina postojanja. U civilizaciji u kojoj se iskonska ljepota i dobrota ne podržavaju kao vrline i moralne kategorije, i koja forsira grabež, samohvalu, laž i otimačinu; koja se divi podzemlju u svakom značenju tog pojma, dobri i karakterno slabiji ljudi imaju malo šansi. Štoviše, proklamira se kako je dobrota svojstvo glupih i naivnih.
Urušavanje na svim segmentima odvija se preko mehanizama zavodljivih obmana, privida i društveno-medijske manipulacije, a dobro znamo tko vlada carstvom laži. Svebor Vidmar svjesno odabire crno-bijeli realizam prizora, čime dobiva snažan efekt jasne simbolike dobra i zla, crnog i bijelog. Naime, ušli smo u doba individualne i kolektivne povijesti ljudskih dušâ kada više nema sivih zona, sivih prijelaza i koprena, i kada nam radi unutrašnjeg rasta treba brza informacija radi li se o 'crnom ili bijelom', žudeći da maske što prije padnu. Često tražimo utjehu na mjestima koja nam je više ne mogu ponuditi ili su i sama postala glasnicima Mordora. Testovi postaju sve složeniji i delikatniji, a vrijeme koje nam je preostalo za spas individualnog integriteta izmiče poput zrnaca pješčanog sata.
„Samo kada se pokušamo uhvatiti u koštac s istinskom nevoljom drugog čovjeka, spoznajemo kako su neshvatljiva, nesigurna i nejasna ona bića koja dijele s nama pogled na zvijezde i sunčanu toplinu.“ (Joseph Conrad). No, to nas ne smije spriječiti da pogled uvijek upiremo prema zvijezdama i Nebu; da drugima pomognemo u evoluciji njihovih duša.
Iva Körbler 


Arcana (Animal Spirit) / Jasenka Vukelić/ 6. 11. - 2. 12. 2017.

Izložba je sufinancirana sredstvima Grada Zagreba.

ARCANA (ANIMAL SPIRIT)

U novom ciklusu slika Jasenka Vukelić stvara kompleksnu i sveobuhvatnu priču o povezanosti svih oblika života na Zemlji, gdje su u velikoj simfoniji prirode svi ravnopravno zastupljeni; od biljaka, raznih vrsta životinja do čovjeka. Umjetnicu, međutim, ne zanima antropocentrična slika svijeta, i za nju su ljudi tek kotačići u u tom iznimno savršeno ulančanom sinkronicitetu života prirode.

Uostalom, sva je priroda – od kamena, minerala, biljke, jednostaničnih organizama do svih životnja – integrirana i povezana u cjelovit sustav. Ona se nalazi u ravnoteži, a mi smo izgubili to svojstvo potpunog osjećanja jedinstva s njom i sa Stvoriteljem / Izvorom / Bogom. Brojni su filozofi i mističari sa svih strana svijeta kroz povijest osjećali i prepoznavali kako se savršenstvo Božje kreacije ogleda upravo u prirodi, i kako je jedina šansa današnjeg suvremenog čovjeka – zatrovanog tehnologijom i tehnološkim „napretkom“ – da se gotovo rousseauovski vrati Prirodi.

Kada promatram slike Jasenke Vukelić, vidim i čujem zvukove šume, džungle i prašume, glasanje životinja i muziku biljaka, čarobnu simbiozu svih zvijeri, ptica, i kukaca, a niti anđeli nisu daleko. Možemo ovdje govoriti o simbolično-totemskom značenju pojedinih životinja kao naših duhovnih čuvara i duhovnih učitelja, čije bi vrline i karakteristike u životu čovjek trebao naučiti od njih, a ne obratno. U Jasenkinim slikama potpuno je dokinuta shema kako su životinje i biljke podređene ljudskoj vrsti, a ta se ideja danas sve više percipira i prihvaća.

U slikama ćemo pronaći dječaka i djevojčicu iz Afrike, malu šamanku iz Amazone koju slikarica vodi po prirodi / svijetu, no ona je zapravo metafora majke-stvarateljice, same kreacije, i spaja donje razine stvarnosti s gornjima, uz jasnu simboliku tzv. jezika korijena i grana, ili „kako gore, tako i dolje“. Afrika i Amazona još u sebi donekle čuvaju neiskvareno i neoskvrnuto srce Prirode, stoga je njihov biljni i životinjski svijet apostrofiran kroz mnoštvo dubinskih planova u kompoziciji crno-bijelih slikâ koje su slikane matricama bliskima op-art- u. Snažan iluzionizam slikâ metafora je privida našeg korporealnog svijeta od kojeg se teško oslobađamo, no kad se jednom odlučimo na duhovno putovanje, tada se pred nama otvaraju neslućeno bogati svjetovi, koje na ovom materijalnom nivou često zamišljamo kao tropski raj. Kroz frekvencije zvukova koje možemo čuti u Jaseniknim slikama trenutačno se povezujemo s muzikom nebeskih sfera, odnosno, rajem za kojim danas toliko žudimo.

Iva Körbler


 Enkaustike / Mitar Matić / 17. 10. - 4. 11. 2017.

Izložba je sufinancirana sredstvima Grada Zagreba.

galerija cekao

ENKAUSTIKE

 

Ciklusi slika životinja u prirodi Mitra Matića nastavak su njegovih ranije definiranih slikarskih postulata na temu slikarstva snova, snoviđenja, meditativnih te podsvjesnih prizora i slikâ, gdje smo tek jednom dimenzijom svijesti prisutni u materijalnoj stvarnosti. Mogli bismo reći kako se slike Mitra Matića percipiraju kroz doslovne i metaforičke slojeve pigmenta i značenja, gdje slikar bez imalo pretencioznosti ostvaruje iznimno kontemplativna djela mnogostruko odaslanih poruka.
Nakon mrljasto-točkaste strukture slikâ poentilističkog određenja, Mitar Matić odlučio se za drevnu tehniku enkaustike, u kojoj se vosak koristi kao vezivo pigmenta, i gdje se fine linearne strukture površine dobivaju grebanjem i struganjem gustog, mekog premaza. Tako se na prvi pogled unificirani crno-bijeli svijet koloristički transponira u tirkizno-narančaste proboje linijâ, a ta se metoda slikanja pokazala prikladnom za mimikriju slikarskog prijenosa fotografija životinja u noćnom mraku, koje se za potrebe televizijskih dokumentaraca o prirodi ili znanstvenih istraživanja snimaju s posebnim senzorom.
Nema potrebe ulaziti u detaljnu simboliku značenja pojedinih šumskih životinja (jelen, srna, vepar, lisica), iako se nećemo moći oteti dojmu kako su sve životinje uhvaćene u svojem miru i čistoći egzistencije – baš onomu što, primjerice, inače simboliziraju srne i jeleni. Voajerizam čovjeka, pod krinkom znanstvenog proučavanja drugih vrsta, prekida to stanje prirodne, rousseauovske nevinosti i trenutka potpune ravnoteže suživota u šumi. No, možda možemo promatrati slike Mitra Matića i iz druge perspektive, kao neku vrstu nježne slikarske ekloge, gdje životinje donekle imaju mira od ljudi u svojim staništima tek pod okriljem noći. To nas dovodi do pomalo tjeskobne atmosfere koju također možemo osjetiti u slikama, gdje životinjama kao da prijeti neka nepoznata ugroza. Nešto je u zraku, skriveno, neimenovano, što odašilje laganu jezu, a to je upravo ljudsko očište, koje životinje pretvara u objekte i – metu.
Mitar Matić u svojim djelima nikada ne ide na površinske efekte, prvi šok ili očuđenje, već promatrača polako uvodi u rafiniranu i odmjerenu naraciju slike, na čijem se putu procesa percepcije polako skidaju koprene značenja, s velikim dijapazonom emocija.

Iva Körbler


 Opasan(a)rt / Davor Šuk / 25. 9. - 14. 10. 2017.

Izložba je sufinancirana sredstvima Grada Zagreba.

Opasan(a)rt

 

Davor Šuk jedan je od rijetkih suvremenih hrvatskih dizajnera umjetničkog nakita koji je za temu svojih recentnih ciklusa izabrao element kopče pojasa. Jer, možda kopča na prvi pogled ne djeluje kao tako ekskluzivna i značajna vrsta nakita poput ogrlice, dijademe, naušnica, broševa, narukvica i prstenja, no povijesno gledano, ona je kroz sve epohe i stoljeća bila važan predmet umjetničke obrade, te je precizno ukazivala na status onoga tko ju nosi, posebice kao ženski ures.
Izložene umjetničke kopče izrađene su od mjedi i patiniranog bakra s ponekom aplikacijom emajla, te ih možemo promatrati ne samo kao uporabne predmete, već kao skulpturu malog formata, na temu elemenata iz prirode, s referencama na hrvatski povijesni pleter i neka druga povijesno-stilska razdoblja. Nije slučajno Mario Beusan u monografiji o suvremenom umjetničkom nakitu u Hrvatskoj napisao o Davoru Šuku da pri oblikovanju svoje umjetničke vizije provodi strogo čišćenje od svega suvišnog: „Tako nastaju elegantne, prozračne, skulptorski mišljene forme sa sigurnim potezima oblikovanih linija i ploha“. Pri dužem promatranju nakita Davora Šuka nećemo se moći oteti konotacijama na različita povijesna razdoblja (antičko, predromaničko razdoblje, secesiju), ali i na ishodišta oblikâ u tradicionalnom hrvatskom nakitu.
No, bez obzira na stilsku slojevitost formi Davora Šuka, njegov je izričaj pomno izbrušen i ujednačen. U svakom se komadu nakita prepoznaje ne samo procesualnost autorske vizije, već i težnja za prenošenjem izvjesne poetske dimenzije igre u taj mali objekt. To nije hladan, pretenciozan, savršeno uglačan i jednolično oblikovani nakit koji se referira na danas čestu temu reciklaže, obrazaca arte povera-e ili minimalizam. Jednako tako, svojim postupcima oblikovanja Davor Šuk ne teži mimikriji nakita s tzv. pronađenim objektom ili oblicima iz prirode, već oblicima kopči kao da želi ukazati na činjenicu kako je nakit već dugo tisućljeća čovjeku važna umjetnička popudbina, možda više nego statusni simbol, nadgra-dnja karaktera ili trenutnog raspoloženja. Nakit iz čvrstih materijala ukazuje na trajnost, na premosnicu fizičkog i duhovnog svijeta, na činjenicu da će nadživjeti svojeg vlasnika, možda više no ijedna umjetnička forma, jer je neraskidivo vezana uz tijelo i onoga tko ga nosi. U tomu je možda istovremeno neka ljepota i uznemirenost koju u promatraču izazivaju ove pomalo mistične kopče.

Iva Körbler


Nepoznati autoportreti / Sara Zidarić / 4. - 23. 9. 2017.

Izložba je sufinancirana sredstvima Grada Zagreba.

Sara Zidarić Nepoznati autoportreti

Nepoznati autoportreti

Iako je u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti tema autoportreta umjetnika više prisutna u mediju fotografije, pomalo se javlja i u recentnom slikarstvu, no ne tako radikalno programatski i manifestno kao u radovima mlade slikarice Sare Zidarić.
Njezina serija autoportreta inspirirana je idejom da koristi sebe kao medij kako bi napravila jednu vrstu vizualnog dnevnika motiviranog poznatom "likovnom odom" Rembrandta, odnosno, njegovih dugogodišnjih bilježenja trenutaka kao dnevnika u formi autoportreta. Sara Zidarić, međutim, odlazi dalje te se odlučuje za prenošenje svojeg lica u stil i okvir renesansnih, manirističkih, baroknih, rokoko, romantičarskih, simbolističkih i drugih velikih majstora autoportreta, transormirajući se u njihovo ruho i autentičnu modu i atmosferu slike. Referirajući se na značajna djela europskog slikarstva poput „Rođenja Venere“ Sandra Botticellija, „Ofelijinu smrt“ Johna Everetta Millaisa, Arcimboldove vegetabilno-povrtno-cvjetne portrete, Géricaulta i druge, mlada slikarica pokušavala je uhvatiti trenutke, osjećaje i sjećanja koji se u njoj javljaju tijekom procesa kada je djelo nastajalo. Prema vlastitim riječima, svaka slika u koju je inkorporirala svoje lice, imala je na nju snažan utjecaj određenog umjetnika, ali ju se slikarica ispričala kroz vlastita stanja i emocije, pomno birajući u kojem će trenutku vlastita raspoloženja početi slikati prema djelu određenog umjetnika iz neke epohe.
Može se zapaziti kako se slikarica nije držala doktrine doslovnog preslikavanja i stilskog kopiranja autentičnog djela, kao niti hiperrealizma, unoseći u slike vlastiti temperament i otklon od autentičnog rukopisa djela. Drugim riječima, parafraziranje djela poznatih likovnih umjetnika koristila je s jedne strane kao okvir za poigravanje temama djelâ na samoironičan i pomalo groteskni način, ali i kao eksperiment za vlastito vraćanje u prošlost, umjetničko teleportiranje u raspoloženje i stil određenog umjetnika i njegovog modela, bez obzira na spol. Ono što bi na prvi pogled moglo djelovati kao odlična ideja mlade umjetnice za vježbanje kompliciranijih slikarskih stilova, perspektive, kompozicije i tonske palete, zapravo je mnogo kompleksniji koncept iznimno osjetljivog i emotivno zahtjevnog prenošenja u vremenski okvir i iskustvo stvaranja koje je tuđe. No, ne bih previše inzistirala na eksperimentiranju s reinkarnacijskim momentima, već mi se čini kako se Sara Zidarić – s obzirom na to da je odrasla u kazališnom miljeu – u novom ciklusu lucidno bavila igranjem uloga i preuzimanjem / zamjenom identiteta na više razina.

Iva Körbler


 Beskonačni prostor / Vanda Jurković / 5. 6. - 15. 7. 2017.

Izložba je sufinancirana sredstvima Grada Zagreba.

Beskonačni prostor Vanda Jurković

Beskonačni prostor

 Ako ustvrdimo kako su mogućnosti invencije i kreativnog izražavanja današnjih generacija kipara možda više nego ikada ovisne o financijskoj konstrukciji i podržanim troškovima produkcije, to ne znači kako bježimo u cinizam. U takvim okolnostima, individualni talent i sposobnost nadilaženja objektivnih zapreka nadmoćno dolaze u prvi plan, što na drugoj strani krajnosti maksimalno razvija maštu.

Vanda Jurković 'prisvojila' je papir kao materijal vlastitih kreativnih dometa, čime je ne samo nastavila značajnu liniju tradicije hrvatskog kiparstva, već se istovremeno nadovezala na važan trend recikliranja i uporabe ekoloških materijala u suvremenoj umjetnosti. Njezini papirnati reljefi, koji mogu funkcionirati kao zidni slikoreljefi - ali i tvoriti veće ambijentalne cjeline u prostoru - opiru se jednostavnom definiranju i klasificiranju. Na rubnoj poziciji tradicionalnog poimanja kiparstva, između reljefa, objekta i instalacije, papirnate strukture Vande Jurković poticajna su vizualno-tipološka sinteza naslijeđa op-art- a, organičke apstrakcije, ali i minimalističkog principa odsustva teme, motiva, boje i naracije. Autoricu primarno zanima istraživanje elemenata oblikâ, teksture, punog i praznog, dinamiziranih ploha i površina različitih dimenzija, taktilnosti objekta, svjetla i sjene, gdje se dinamična i pokrenuta kompozicija reljefa postiže uvođenjem principa fragmentarnosti, varijacije i permutacije odabranog predloška / mikrofragmenta. Ekspresivnost površine dobivena je upravo navedenim postupcima, koji na metijerskoj razini ponovno više sliče nekim grafičkim igrama s papirom, nego klasičnoj skulpturi (miješanje, lijepljenje, oblikovanje i sušenje papirnate mase).

U radovima ipak nije dosljedno proveden minimalistički princip, već se osjeća pulsiranje površine, dinamičan ritam struktura, kao da su nastale nekom vlastitom biomorfogenezom, i te bi se strukture u svakom trenutku mogle beskonačno proširiti izvan granica zadanih dimenzijama rada. Bjelina u ovom opusu ne ide u negaciju života, praznu tišinu, iako ne možemo negirati određeni meditativno-kontemplativni element radova. Postavke i principi umjetničkog djelovanja i istraživanja u mediju skulpture Vande Jurković ukazuju na vrlo izbalansirane predodžbe umjetnice o percepciji suvremene skuplture i reljefa, gdje variranje skulptorskih elemenata nikada nije postalo samo sebi svrhom. Pred nama je djelo koje nije zanemarilo niti dimenziju estetike, u recentnoj umjetnosti tako nepravedno prezrene kategorije.

 Iva Körbler

 


Destrukcija plohe / Izabela Čuni / 10. 5. - 3. 6. 2017.

Izložba je sufinancirana sredstvima Grada Zagreba.

izabela cuni izlozba galerija cekao

Destrukcija plohe

 

Mlada slikarica Izabela Čuni na svojoj se prvoj samostalnoj izložbi predstavlja nizom radova koji ukazuju na već formiran slikarski senzibilitet, blizak nasljeđu europske apstrakcije, posebice pariške škole iz pedesetih godina 20. stoljeća. Iako nigdje ne navodi direktne poveznice s pojavnim svijetom ili konkretnim krajolikom, Izabela Čuni stvara kompozicije koje balansiraju između „objektivne“ apstrakcije i onoga što zamišljamo kao sugestiju imaginarnog ili stvarnog krajolika iz ptičje perspektive. Na prvi pogled, njezine će nas slike asocirati na postupak razlaganja i jukstaponiranja ploha boje koje možemo pratiti u danas već „povijesnoj“ apstrakciji Nicolasa De Staëla, Hansa Hofmanna, i posebice Sergea Poliakoffa, koji sliku vidi kao međuodnos asimetričnih polja boje koja ulaze jedno u drugo pod oštrim i nepravilnim kutevima i fragmentima teksture, često mekanih rubova premaza susreta dviju boja.
Između raznih mogućnosti apstraktnog izričaja, Izabela Čuni svoje slikarske strukture temelji na boji, kao glavnom elementu kompozicije djela, ujedno pazeći da za sada previše ne proširi kromatski registar palete. Njezino slikarstvo nije odraz kaosa današnjeg svijeta bez obzira na naslov izložbe, već prema vlastitim riječima, više teži za traganjem i uspostavljanjem unutrašnjeg reda, manje-više vidljive pravilnosti svijeta, geometriji kao metaforičkom višem načelu egzistencije.
Ono što svakako govori u prilog njezinom talentu jest dojam izbalansiranosti površina na slici, unutrašnji osjećaj za zakon kadra, proporcije i razmjere, gdje u tom kontekstu svaka slika funkcionira kao fragment veće cjeline izvan formalno zadanog kadra / okvira platna. Njezine slike u sebi nose iskru života, dapače, izvjesne lirske elemente bez obzira na mnogo nijansi sivoga i otvorene su daljnjim mogućnostima istraživanja u svijetu apstrakcije.

 

Iva Körbler

 

  


Fototera 2 / Željko Krnčević /10. 4. - 6. 5 .2017.

Izložba je sufinancirana sredstvima Grada Zagreba.

 

Galerija CEKAO

Fototera 2 

 

Željko Krnčević za serije svojih fotografija pred sobom ima otvorenu pozornicu eksterijera grada Šibenika, jednog od najljepših povijesnih gradova cijele mediteranske regije. No, izvan same arhitekture grada, njegovih povijesno-stilskih slojeva, područje Šibenika karakterizira specifična konfiguracija morskog i obalnog pejzaža, kao i niza malih otoka, na kojima fotograf „hvata“ specifična doba dana, godišnjih doba, ali više od svega – svjetlo. Ta potraga za mijenama svjetla, ili kako to sâm autor naziva, „svjetlosni lov / lov svjetlošću“, odnosno, fototeru, pretvara ga u svjetlosnog lovca koji traga za idealnim „svjetlosnim klopkama i zamkama“ (fototeràtron), ili, idealnim fotografskim predlošcima.

Ovaj fotograf, međutim, ne teži dokumentiranju svojeg grada kao reprezentativne kulise pojedinih motiva ili mikrolokacija. Daleko od standardne dokumentarne fotografije tzv. objektivne istine ili turistički „ispeglane“ fotografije, Krnčević povijesne motive spaja s intimizmom u fotografiranju, pri čemu je sugestivnost pojedinih prizora posljedica fotografove emotivne ponesenosti Šibenikom i njegovom okolicom. Često se služeći postupkom kontrastiranja arhitekture ili arhitektonske plastike sa živim svijetom  -životinjama, ljudima, vegetacijom pa i morem - Željko Krnčević iskazuje određenu alegoriju o protjecanju vremena, ali i neizbježnim biološkim mijenama. Iako brzo i spontano „okida“ fotografije, iza mnogih je kadrova prepoznatljivo mirno i analitično oko, koje u jednom trenu uspijeva fotkati kadar u razmjeru Zlatnog reza. Empatično bilježeći stari svijet koji nestaje, našeg „lovca svjetlošću“ (lucevenatora), privlači podtema prirode i njezinih mijena, doba dana i noći, posebice suton, kada dobiva spektakularne kolore koji su rijetko naknadno saturirani i kontrastirani.

Bez sumnje duboko inspiriran melankolijom Juga, sjetom prema vremenima iz Fellinijeva „Amarcorda“, Željko Krnčević nastavlja fotografsku tradiciju braće Ante i Zvonimira Brkana, Josipa Klarice, Nenada Gattina i Slavke Pavić. U serijama crno-bijelih i kolor fotografija posvećenih Šibeniku stvorio je neke od najposebnijih i iznimno, potresno emotivnih fotografija grada i njegove okolice, gdje su neraskidivo isprepleteni slojevi tradicije, kulture, humaniteta, ali i visokog emotivnog transfera fotografskog izričaja.

Željko Krnčević

 


JUFI/02.12.2016.-15.01.2017.
Izložba je sufinancirana sredstvima Grada i Ministarstva kulture RH

 

 

Crvena knjiga

Susret s radovima umjetničkog dvojca JUFI za svakog će promatrača biti poseban doživljaj: obilje životinjskih i biljnih motiva u jednoj velikoj simofoniji prirode koja je sve samo ne patetična, jasno će istaknuti tezu kako je čovjek samo jedan mali kotačić cjelokupnog lanca živih bića u ovom dijelu Svemira, podređen životinjskom i biljnom svijetu. Povezivanje radova s temom tzv. Crvene knjige, najpoznatijeg sustava koji se brine o popisivanju i stupnjevanju zaštite na svjetskoj razini, utemeljenog 1994. godine od strane Međunarodne organizacije za očuvanje prirode i prirodnih resursa, JUFI iskazuju visoki stupanj empatije za osjetljive, ugrožene, kritično ugrožene i izumrle životinjske i biljne vrste.
Motivska, koloristička, gestualna i kompozicijska zasićenost i slojevitost svake slike koja se dubinski niže u mnoštvu planova ne teži proizvodnji kaosa, već sugerira sveobuhvatno, sinkrono građenje slike poput evolucijskog niza od jednostavnih prema složenim organizmima. U svakoj slici postoji veliki red, kojega osjećamo poput nekog imanentnog višeg kozmičkog reda i zakona, bez obzira na snažnu dinamiku svake kompozicije. Posebna, gotovo hipnotička aura koju posjeduje svaka JUFI slika, nadilazi sve standardne stilske pravce i trendove. Ovo slikarstvo nema gotovo ništa zajedničko s pop-kulturom, jednako kao što preskače utjecaje graffiti-umjetnosti, folk-umjetnosti i nadrealizma. Mnogo je bliže nasljeđu vrlo filtriranog prijenosa suvremene japanske umjetnosti (pa čak i Hokusaijevih višebojnih drvoreza), vitalističkih afro-karipskih predložaka te umjetnosti šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća. U složenosti i isprepletenosti biljno-animalnog ornamenta i arabeske kroz pikturalne planove, ove slike vibriraju na frekvenciji hipijevske estetike tog perioda, no bez psihodelije: od nje su uzeli bogatstvo i neobuzdanu raskoš slikarske i crtačke vizije, ali bez psihoze.
Personificirani likovi životinja - kojima su dodijeljena ljudska imena - idu u prilog tumačenju kako pred nama nije slikarski artificijelni Raj, Utopija, odnosno, iluzija stvarnosti; to je dimenzija stvarnosti u koju vrlo lako možemo ušetati ako samo to svjesno odlučimo. Današnje nove generacije instinktivno razumiju kako niti našoj vrsti nema opstanka ako ugrozimo čarobna staništa slonici Antoniji, tigru Zlatku, lisici Liah, polarnom medvjedu Bruni i majmunu Goranu, jednako kao što nam se čini da nas ponekad životinje i biljke mnogo veselije prihvaćaju i emotivno bolje razumiju od naše vlastite vrste.

Iva Körbler

 


 

ANA MUŠĆET/OTOK LJUBAVI/07.11.-02.12.2016.
Izložba je sufinancirana sredstvima Grada i Ministarstva kulture RH

Otok ljubavi

Intervencija u javnom prostoru, izvedena na jezeru Ocuša, smještenom u sklopu Bacinskih jezera, ima za namjeru podcrtati ulogu otoka, pravog imena Mlecic, glavnog aktera ovog umjetnickog rada. Otocka davna, ali i nedavna prošlost okidac su za izvodenje rada, koji se namece kao komentar sadašnjosti otoka, ali i šireg podrucja u kojem je on smješten. Mlecic, naknadno prozvani Otok ljubavi, pojavio se nakon dvaju probijanja tunela na podrucju Bacinskih jezera, cime su ona prije više od sto godina trajno povezana s morem. Izvor novog imena otok cuva u svojoj ne tako davnoj prošlosti, kada se pod okriljem noci pretvarao u utocište za intimne susrete lokalnih parova, koji su, okruženi jezerom Ocuša, na Otoku ljubavi docekivali jutra. Njegova tadašnja uloga tajnovitog mjesta-utocišta stubokom je promijenjena novim, sadašnjim vremenom, u kojem tijelo covjeka sudjeluje na tržištu razmjene robe. Otok ljubavi zadržava svoj naziv, postavši atraktivnom pricom, objektom voajerskog promatranja s glavne ceste, gdje na stajalištu plijeni objektive svakog turista-prolaznika u potrazi za usputnim ljepotama, do njegove krajnje destinacije na moru.

Iz razloga što je njegov nekadašnji sadržaj prerastao u novu, osamljenicku sudbinu, Otok je sada onaj koji žudi za susretom s Drugim, kako bi se nanovo ostvario. Rad Otok ljubavi upravo donosi tu mogucnost; tretiranjem napuštenog koloristicnog „rajskog vrta“, napucenog zmijama i opasanog debelim zidom trske, ovaj se nepatvoreni raj opasava psihološkom linijom, rezerviranom za oznacavanje sigurnih morskih predijela, onih u kojima je zajamcena sloboda uživanja. Njegova naizgledna „mizantropija“, zaraslost i nepristupacnost upravo svjedoce o silnoj želji da se nanovo aktivira, radi cega se site specific intervencijom otok „izrezuje“ i priprema za premještanje.
Sami Otok, jednako kao morska oznaka usamljene opasnosti, osigurava si vidljivost za one koji mu se približavaju i svoju izoliranost pretvara u novu mogucnost, u nadi da ce se ponovno izložiti opasnosti bliskostii stvoriti priliku da se otme, nestane i ukrade tretmanu dekorativnog predloška. Na ovaj nacin želi postati mjesto-odredište umjesto mjesta zlocina, koje svjedoci o opustošenosti novog vremena, u kojem se prisnost javlja tržišnom kategorijom, nejasnih i najmanje stabilnih granica.

Ana Mušcet

Posebna zahvala Anti Štrbicu, Branku Barbiru, Andri i Nikši Bogunovicu, Ivanu Ðelmicu, Miši Glavinicu, Matiji Pajicu, Matiji Pekicu i Ispostavi za katastar nekretnina Ploce.
Otok ljubavi izveden je uz podršku Turisticke zajednice grada Ploca.

Video:
Kamera: Ivan Ðelmic
Montaža: Matija Pekic
Fotografija: Ivan Ðelmic, Ana Mušcet


Biografija
Ana Mušcet magistrirala je na Odsjeku za kiparstvo 2016. godine, u klasi prof. Slavomira Drinkovica. 2010. magistrirala je na Odsjecima za hrvatski jezik i književnost, i ruski jezik i književnost, pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dobitnica je nekoliko Stipendija za izvrsnost, finalistica Essl Art Award nagrade za 2015. godinu, dobitnica Posebne rektorove nagrade te dvije Dekanove nagrade za uspješnost u radu. Jedna od autorica projekta Adventski kalendar, zapocet 2014. godine. Za rad Na promjenu zraka nagradena II. Nagradom za slobodu, na VII. po redu Passion for Freedom festivalu u Londonu, od strane strucnog žirija, predvodenog americkim umjetnikom Geryjem Hillom. Radi iste nagrade Sveucilište je dodijelilo Posebno priznanje za ostvarenje od medunarodne važnosti. Istoimena izložba nagradena je 2016. godineRektorovom nagradom za zaseban umjetnicki rad, a HRT je o njoj prethodno snimio zasebnu emisiju Trikultura. Ove godine Ana Mušcet dobitnica je stipendije nizozemskog Woman Education Funda koji je stipendiju dodijelio za umjetnicki rad s društvenom komponentom.
Izlagala je na više skupnih izložbi, od kojih su važnije - Vecer nominiranih Essl Art Award 2015 u Muzeju za suvremenu umjetnost u Zagrebu, Drava Art Biennale 2015 u Gradskom muzeju Koprivnica, VII. Passion for Freedom u Mall Galleries u Londonu, izložba hrvatskih suvremenih umjetnika Memories u Hueu, u Vijetnamu te na trenutno otvorenom Transformu 2016., u Muzeju za suvremenu umjetnost u Zagrebu.

Sa otvorenja izložbe:

 



DANIJELA CIKATIĆ JAVORČIĆ/HAPPY TIME (2)/10.-25.10.2016.
Izložba je sufinancirana sredstvima Grada i Ministarstva kulture RH

Happy Time

Potpuno smo u svakodnevnom životu uronjeni u svijet reklama, agresivnog televizijskog i internetskog oglašavanja, bombardiranja reklamnim porukama čak i s kupljenih proizvoda. Teroru oglašivačkih strategija gotovo da ne možemo pobjeći. Grafičarka Daniela Cikatić Javorčić hrabro se „hvata“ s Gorgonom i Meduzom reklamnih strategija oglašavanja, koristeći za glavni naziv svojih pet ciklusa linoreza reklamnu sintagmu „Happy Time“ s Niveinog mlijeka za tijelo.
Kao dio doktorske disertacije u kojoj je razvijala temu reklamne represije nad ženama i strategija manipulacija potrošačima kroz medij grafike / linoreza, umjetnicu je zanimalo preoblikovanje vizualnog znaka koji je izvučen iz svojeg izvornog reklamnog konteksta kako bi na jednostavan i neposredan način reinterpretiralanjegovu poruku s novim, sada subverzivnim konotacijama. Odabir klasične grafičke tehnike linoreza za interpretaciju i razradu teorijske ideje u svjesnom je kontrastu nasuprot tiskarskim tehnikama velikih reproduktivnih serija, a ujedno je linorez idealan grafički medij za prenošenje jasnih vizualnih poruka, gotovo na razini piktograma.
No, Danielu Cikatić Javorčić ne zanima igranje vizualnim i mentalnim rebusima u tradiciji „Bućan Art“- a, iako oboje umjetnika razrađuje vlastiti umjetničko-semantički manifest na predlošku logotipova određenih brendova. Dok je Bućana zanimalo kako se artificijelna, dizajnerski „ispeglana“ vizualno-grafička kultura logotipova pretapa u umjetnost, dakle, kako umjetnik operira na razini vizualne travestije, persiflaže ili rebusa; kako rekontekstualizira u našoj svijesti slavne brendove, Danielu Cikatić Javorčić zanimaju dublje i opasnije subliminalne poruke reklama. Od teme reklamne represije nad ženama i njihovim identitetom (slojeva lažne vanjske i unutrašnje ambalaže), povezivanja ženske siluete sa životinjskim atributima koji su u funkciji osnaživanja žena i simbola neke praiskonske ženske moći (superžene iz reklama), pa do teme prijevare u tzv. osobnom brendiranju. Umjetnica koristi strategije ironije, podsmijeha i razotkrivanja laži, za što joj u subliminalnom dijelu pomažu prometni znakovi zabrana, upozorenja, kao i znak uskličnika. Dok je Boris Bućan duhovito kritizirao nedodirljivost brendova, Daniela Cikatić Javorčić gorko secira do pojedinosti naše podčinjavanje ambalažiranju svih segmenata života. Nastavljajući umjetničku borbu protiv svjesno pomiješanih značenja, poruka i reklamnih ispiranja mozga potrošačima, umjetnica ostvaruje iznimno uspješnu kreativnu i edukativnu dionicu na suvremenoj hrvatskoj grafičkoj sceni.
Iva Körbler

Sa izložbe:


 

RELJA RAJKOVIĆ /POSEJDON I HEFEST/19.09.-07.10.2016.

Izložba je sufinancirana sredstvima Grada i Ministarstva kulture RH.

Relja Rajković: POSEJDON I HEFEST
&
Vanja Marin, video rad

   Relja Rajković predstavlja kolekciju trodimenzionalnih predmeta malog formata realiziranu u nekoliko prošlih godina. Radi se o objektima izvedenim raznorodnim intervencijama iz Hefestove palete elemenata. Sastavnice ovih objekata su bakar, srebro, željezo, mesing, alpaka, rodij, iridij, paladij… Uz ove plemenite i poluplemenite kovine korišteni su i drugi materijali i tehnike. Od autora ovo oblikovanje zahtijeva preciznost, maštovitost, strpljivost i prilagodbu kompliciranoj tehnologiji. Podastrti rezultati govore o visokom stupnju iskustva u kombinacijama materijala koje umjetnik uspijeva staviti pod kontrolu i uvesti u snatreni oblik. Razgledavajući ove objekte, koji su po dimenzijama manji čak i od ekrana kompjutora, može se otkriti mnogo rafiniranih detalja. Predstavljeni zbirovi oblika na svakom pojedinom radu izazivaju pažnju. U prvi mah bivamo zbunjeni pred ovom kolekcijom. Čini nam se da je prisutna heterogenost motiva/oblika. Kasnije, uočavajući elemente prezentacije, počinjemo prihvaćati cjelinu. Još kasnije, otkrivajući premisu ovog projekta, situacija postaje sasvim čitka.  
   Svi radovi Relje Rajkovića bogati su detaljima. Negdje je oblik interpretiran trodimenzionalno, a ponegdje plošno. Često hrabre kombinacije usklađuju ova dva pristupa. Autor se ne libi sasvim sitan detalj izvesti reljefno u plemenitom materijalu ili element rada koji ima znatnu prostornost obraditi plošno, slikarski, linijama ili plohama. Na radovima ili njihovim dijelovima prevladava cizelirana obrada. Ponegdje umjetnik ostavlja površine ili rubove neuređenima u cilju ostvarivanja likovnog iskaza. Ova spontanost doprinosi dojmljivosti bez obzira što se na maloj plastici svaki detalj doživljava kao bitan. Autor profinjeno i odgovorno rabi kolor. Ponegdje koristi boju materijala kao dio izražajnog raspona kolorističkih efekata pa na obliku kombinira uglačanost ili izjedenost nekim kemijskim sredstvom. Gdjekad prikriva originalnu podlogu nanoseći ili ton boje ili kemijskom reakcijom postignuti sloj. Kombinacijama patina, poliranja, koloriranja dijelova skulpture ili reljefa postignuta je dojmljivost koja se ne zaustavlja na efektu. Postignut je sklad doživljaja i vizualne interpretacije.
   Iako su predstavljeni radovi malog formata, pred nama su svakako skulpture i reljefi. Svi, stilizacijom oblika, iskazuju karakteristike oblikovanja na rubu figuracije. Određeni nadrealizam proizlazi iz doživljaja nakon iščitavanja svih elemenata. Problematiziranje suvremenosti ne promiče autoru. Impresije stanjem stanovnika Plavog planeta i socijalni komentari ogledaju se izborom motiva i njihovom interpretacijom. Ponuđen je proživljeni, svojevrsni autistični doživljaj osobnih impresija koji objelodanjujeproblematiku izoliranosti pojedinaca, pristranost socijalnih podjela, raskoš koju preferiraju religije, očaj osiromašenih. Umjetnik odbljeske povijesnog trenutka uspijeva suptilno izgovoriti zahtjevnim tehnologijama. Ovdje nalazimo ritmiziranim plohama označenu sadašnjost ugriženu snagom spontane, ali opasne zvijeri. Tu su naznake religijskih znakova zaodjenutih plijesni i patinom besmisla vjerskih dogmi. Otkrivamo očajavajuće biće u neskladu s konvencijama. Danas, ljudski rod, raskoš pejzaža jedva da primjećuje pogrbljen u stjecanje i preživljavanje, a uz to radost pogleda na pokrajinu nagrižena je nepoštovanjem ekologije. Oltar ima sumnjivu ponudu materijalnih dragocjenosti gdje srce biva prihvaćeno kao plijen/milodar, bez obzira na stanje njegova vlasnika. Autor komentira agresivno uniformiranje, ukutijavanje, ambalažiranje, bez naše svijesti da su i stanovi, automobili, televizori, ali i ljesovi uvijek u obliku kutija. Hefest, koji proviruje kroz tehnologiju, svjedoči da životne peripetije svi živimo, ali i da svi završavamo na isti način.  
   Sastavni dio ove prezentacije je video projekcija koju potpisuje Vanja Marin. Njegovo nizanje scena projekcije jednostavno je i nenametljivo. Kao da se autor videa povlači iz emocionalnom energijom napete situacije. On samo želi svjedočiti slikom i tonom. Promatrač mora obratiti pažnju na dvije situacije u prostoru: seriju opisanih trodimenzionalnih objekata i niz slajdova koji prikazuju slikarske radove. Video-rad otkriva premisu ovog projekta: reinterpretaciju detalja slikarskih radova. Kad uočimo sličnost isječaka slika iz video-projekcije s objektima u prostoru, postavlja se pitanje: Kako u ovim okolnostima promatrati ove recentne objekte? Pošteno ih je doživjeti kao autohtone, autorske kreacije, ali treba otkriti i njihov trag: U elementima oblikovanja one se referiraju na radove Reljinog oca, izuzetnog slikara Zdravka Rajkovića.
    Kao kustos ovog projekta nisam želio potražiti referentne detalje na radovima kolege Zdravka Rajkovića. Ostavio sam to promatraču. Usredotočio sam se na nove situacije, nove oblike bez obzira na referiranje. I Zdravko i Relja vezani su za Grad umjetnika, Grožnjan. Za Zdravka Rajkovića znamo da je bio izvrstan autor. Njegov potomak Relja Rajković znalački i likovno čvrsto odrađuje homage svome pretku, a pritom iskazuje autorski, osobni kreativni identitet. Dug kojeg mlađi autor posvećuje starijem, zapravo se očituje u intenciji poštovanja prema memoriji odrastanja, izgovoren izdvajanjem oblika uz koje je odrastao. Poslije ove stilske vježbe, Relja će zasigurno, obogaćen ovom dramatičnom vizualnom avanturom, napredovati u imaginativnom segmentu pristupa oblikovanju. Jer, taj stariji autor, Reljin otac, razriješit će svojom neprisutnošću, sve moguće osobne i generacijske vezanosti koje ponekad mogu biti opterećenje kreativnom radu. Pokojni Zdravko bio bi zasigurno zadovoljan. Jer, ovi Reljini radovi sasvim su autohtoni i zreli. Ovo vezanje uz očevo likovno stvaralaštvo možemo doživjeti kao lijepi spomen na prerano nestajanje oca, supruga, prijatelja…
   Ako je Grožnjan Olimp, ovdje se dogodio slijed. I dok je Reljin otac koristio najčešće vodu kao medij, potomak kao medij oblikovanja koristi vatru. Oba elementa ne mogu jedan bez drugoga. Tako i ovom prilikom, ova sukladnost, a naoko različitost, donosi ideju usklađenosti. Posejdon i Hefest štuju se. Uostalom, oba pripadaju Olimpu.
 Eugen Borkovsky, 2014. -2016.

Sa otvorenja izložbe:


LYDIA PATAFTA/SunnyFunny/04.07.01.09.2016.

Izložba je sufinancirana sredstvima Grada i Ministarstva kulture RH

 

Sunnyfunny

Koncept stvarnosti kojisustavno razvija Lydia Patafta autentično bilježi našu svakodnevnicu i naše dekadentno, disfunkcionalno društvo, bez imalo uljepšavanja.Ova je slikarica već u ranijim ciklusima radova redovito obuhvaćala različite slojeve urbane kozmogonije kroz naglašeno analitičan diskurs pa i u novoj seriji slika ne bježi od tema urbane alijenacije i dehumaniziranog civilizacijskog kaosa.
Teme otuđenosti pojedinca, obitelji i prijatelja te emotivno-mentalne disfunkcionalnosti javljaju se i u ovoj seriji slika, iako umjetnica u vizualnom dijelu aplicira formalno poigravanje nasljeđem pop-ikonike koja naglašava prividno veselu temu odmora, kupanja, sunčanja i bazenske zabave. No, iza prvog plana motiva odmora i opuštanja, pred nama se otkrivaju prizori koji više podsjećaju na scene iz Posljednjeg suda, stratišta, otpada jedne civilizacije pa i Čistilišta. Motiv bazena – koji se već javljao u nekim ranijim radovima Lydie Patafte – više nije parabola riznice podsvijesti, mjesta u kojemu su pohranjene „zabranjene“ emocije, osobne i obiteljske tajne i frustracije, niti ga kroz element vode očitavamo kao metaforu intimnog pročišćavanja i obnavljanja. Sada su to bazeni-kloake, jame za recikliranje emotivnog i općedruštvenog otpada koji nije na vrijeme počišćen i saniran.
U tim depresivnim prizorima kao da nema pravog dnevnog svjetla ili Sunca, to je svjetlo nekog čudnog sumraka ili poluoblačnog vremena, jer i likovi na slikama tek su artificijelne ljušture pravih ljudi. Macho-manekeni, prekvarcani bilderi, žene-lutke pune botoksa ovdje su na sajmu ljudske taštine, trivijalnosti i potpuno ispraznog života. Poze muškaraca aludiraju na vodvilj koji se iz svijeta bilderskih natjecanja, plesnih koreografija ili čak sinkronog plivanja preslikao u stvarni život, u kojemu se gubi granica između svijeta fikcije, foto-shootinga i normalnih konvencija ponašanja u svakodnevici. Svi su likovi u velikom izlogu taštine, dok se perverzan kult presavršenog izgleda polako, ali sigurno odražava i na djecu.
Naslov serije slika odabranih za ovu izložbu sugerira gorku ironiju umjetnice spram današnjih uloga i emocija koje ljudi prezentiraju okolini, ali i krajnje apokaliptičnog ozračja svijeta u kojemu i vrijeme godišnjih odmora postaje tek novom pozornicom za pokazivanje narcisoidnosti i duhovne ispraznosti.
Iva Körbler


MARKO BALINGER/SINTEZA13/06.06.-02.07.2016.

Izložba je sufinancirana sredstvima Grada i Ministarstva kulture RH

SINTEZA 13

Energija, ploha i ritam glavna su obilježja novog ciklusa Balingerovih radova.Sama dvodimenzionalna ploha potpuno nam je dostupna jer je autor nimalo ne skriva. Postupak izrade slike se naprosto otvara pred nama naglašavajući time još više samu površinu u pojedinim dijelovima. Tako promatrač može lakše shvatiti taj odnos i igru između samih elemenata na slici. Ritam je glavni nositelj  i pokretač svih ovih radova bez kojeg bi oni bili mrtvi i statični. Ovako imamo  ujednačeno i kontinuirano gibanje koje prožima  slike, jedan neprekinuti pulsirajući tok koji potpuno oživljava plohu, čini je zaigranom i živom. Osjeća se ta pršteća energija i sinergija plohe, boja i materijala.
Balinger se u svojim radovima oslanja na estetiku postkapitalizma koristeći materijale i oblike iz svakodnevnog života poput isječaka iz novina, kataloga, plakata pa čak i raspadnutih knjiga. Sve te materijale i oblike on transformira u raznovrsne plošne forme koje svojim kontinuiranim kretanjem po plohi iskaču iz nje čineći je tako uzbudljivijom.
Balinger vrlo marljivo i nadasve precizno slaže komad po komad na plohu, vrlo strpljivo rotira oblike dok ne postigne to energično i ritmično gibanje koje preplavljuje čitavu plohu.
Sinteza (staogrč. sintesis – sastavljanje, povezivanje). Kao što sam pojam sinteza označava povezivanje dvaju ili više elemenata u neku novu jedinicu tako i u ovim Balingerovim radovima imamo spajanje brojnih različitih oblika u jednu cjelinu. Tu cjelinu autor postiže izrezivanjem i lijepljenjem šarenih oblika  jednih pored/pokraj drugih, strpljivim slaganjem i razmiještanjem unutar zadanog formata. Sam format kao unaprijed zadani prostor autora  ni najmanje ne sputava. Za njega  zadani format kao da ne postoji, on ga probija u svim smjerovima – oblici kao da struje kroz plohu. U prirodnim naukama sinteza se ograničava na materiju, u kemiji napr. nastaju novi spojevi. Materija i tekstura je ono što Balingera najviše zanima, od materije sve kreće, materijom sve i završava.
U ovim radovima vide se tragovi grafizma koji su zapravo sama osnova i srž Balingerovog umjetničkog puta i obrazovanja. On je multimedijalni umjetnik otvorenih i nesputanih svjetovnih pogleda pa su zato njegovi radovi potpuno otvoreni prema van. On ne dopušta da ga nešto,  poput formata slike, zarobi. Samo snagom uma i čiste imaginacije možemo pokušati djelomično pratiti to neprekinuto strujanje i prelazak oblika u drugu dimenziju (izvan rubova okvira).
Na ovim slikama imamo jedan kreativni nered koji je u pojedinačnim dijelovima pretvoren  u potpuni  red kojega sačinjava kontinuirani slijed jednakih oblika. Balinger je prepustio promatraču  da sam kreira i određuje smjer gibanja oblika želeći time  dopustiti da bar na trenutak osjetimo tu zairanost i energiju koja preplavljuje ove radove. Mi smo zapravo ti koji dodatno možemo pokrenuti i oživjeti te radove svakim novim pogledom i mišlju. Na ovim kolažima na momente se osjeća Šutejevska snaga kolorizma, zaigranosti i imaginacije.  Tu je stalno prisutna fluidnost kojom protječu oblici. Kod ovih radova vidi se sam postupak izrade slika čime nam autor dopušta da  jednim dijelom proniknemo  u samu srž otkrivajući nam poneku tajnu svog umjetnički vrlo vješto istkanog kontinuuma.
Kako je i sam čovjek sastavljen od jednog neprekinutog  energetskog polja  koje ga pokreće, tako i ovi bezvremenski radovi dišu punim plućima. To neprekinuto energetsko strujanje u pravilnom ritmu pomiče oblike izvan granica plohe. Strujanje se nastavlja prema naprijed baš kako je i akademski umjetnik Marko Balinger uvijek za korak ispred vremena, a njegovi radovi vremenski putnici.
Dario Grubić, povjesničar umjetnosti


IVANA POLJAK/AKTIVNA STANIŠTA/ 02.05.-06.06.2016.

Izložba je sufinancirana sredstvima Grada i Ministarstva kulture RH

 

Aktivna staništa
Stanište (biotop, habitat), osnovna je topografska i ekološka jedinica životnoga prostora (biosfere); uže životno područje u kojem postoje životni uvjeti za određeni broj biljnih i životinjskih vrsta.
Izložba Aktivna staništa koncipirana je kao spoj serije slika s crtežima kukaca na prozirnom najlonu. Slikama dominiraju arhitektinski tlocrti prepoznatljivih zdanja kojima su proizvoljno pridodane siluete životinjskih vrsti.  Koristeći se arhitekturom kao mjestom ogledanja društvenih transformacija i ekonomskih odnosa moći, Ivana Poljak prikazuje vlastito viđenje prezentiranih prostora kroz animalistički ikonografski repertoar, postavljen u kontekst čovjekova odnosa prema kapitalu i moći, koji je formiran na osnovu medijski posredovanih informacija. Riječ je o tlocrtima državnih institucija, kulturnih spomenika, trgovačkih kompleksa i tvrtki, koje na nacionalnom „tržištu“ imaju jasan, privlačan i specifičan identitet.
Lik životinje koristi kao motiv za likovni zapis. On predstavlja ljudsko biće smješteno u „stanište“ - sustav proizvodnje roba i dobara, odnosa i značenja. Od razine svakodnevice do razine društva formiraju se mreže formalnih institucija koje reguliraju naš život.  Svaka slika predstavlja pojednostavljenu sliku „životnih uvjeta“ - velikog broja asocijacija i djelića informacija koje su povezane sa središtima državne, kulturne i financijske moći, a koje direktno utječu na našu „biosferu“.  Naš stav prema njima često je zasnovan na djelomičnom iskustvu, površnom dojmu ili informacijama, a klišeji i stereotipi povezani s određenim institucijama moći, u osnovi utječu na naše ponašanje prema mjestima i njihovim proizvodima.  
Nanoseći boju sa špricom za kolače, upućuje na privlačan imidž tvrtki i institucija i njihovu prividnu uređenost. Privlačnost povećava broj korisnika – publiku, a porast broja korisnika povećava prestižnost i društvenu moć. Čovjek kao „društvena životinja“ sve više pripada masi, a kao građanin sustavu brojeva preko kojih ga sustav identificira i kontrolira.  Dolazi do slabljenja neposredne povezanosti pojedinaca u društvu i s društvom. Sustav institucija postaje na neki način kolonizator ljudske „biosfere“, postaje sam sebi svrha umjesto da bude u funkciji društva.
Plošnim slojevima boje u zadanom okviru, kolažiranjem i multiplikacijom motiva, umjetnica oponaša tehniku sitotiska kao tehniku koja omogućava umnožavanje – serijsku proizvodnju, čime   upućuje na činjenicu da moderno društvo proizvodi sve više i više institucija, a život ljudi postaje u potpunosti institucionaliziran. Ljudima se nude usluge kojima zadovoljavaju umjetne umjesto autentičnih potreba. Publika postaje otuđena masa podložna vanjskim utjecajima bez sposobnosti odupiranja i aktiviranja pa čovjek postaje stranac u vlastitom „staništu“.


SONJA FRUK MUNDORFER :"SVIJET KROZ MOJE OČI" : 07.-30.04.2016.
IZLOŽBA FOTOGRAFIJA

Izložba je sufinancirana sredstvima Grada i Ministarstva kulture RH

SVIJET KROZ MOJE OČI

Fotografije prirode i pejzaža jedno su od područja fotografiranja prema kojemu svaki fotograf ponaosob ima uspostavljen poseban senzibilitet i emotivnu vezu; to naime nisu motivi koji ukazuju na želju autora za reprezentativnošću i razmetanjem. Prema stupnju intimnosti, gotovo da se mogu usporediti s fotografiranjem ljudskog modela pa čak i akta, i svaki će fotograf u pejzažu tražiti neke intimne poveznice sa svojim raspoloženjem ili senzibilitetom.
Sonja Fruk specijalizirala se za detalje prirode, biljnog i životinjskog svijeta, motive za koje će reći da se nije morala daleko maknuti od svoje kuće da ih pronađe i prepozna pa su gotovo sve fotografije snimljene oko crkve sv. Martina iznad Pisarovine, oko njezine kuće u Jamničkoj Gorici, pa čak i na Sljemenu na Adolfovcu. Počela je fotografirati prirodu kako bi dokumentirala raznolikost njezinih biljnih i životinjskih vrsta, meteorološke fenomene, mijene dana i sunčevog svjetla na motivima, odnosno, na mikro i makro planu. U odabiru materijala za ovu izložbu, na fotografijama iz nekoliko ciklusa, nastalih između 2014. i 2016. godine, Sonja Fruk istraživala je i dokumentirala prirodne fenomene za koje će reći da ih „naprosto ne može ne gledati i ne slikati“ te promatračima pokušati prenijeti kako ih ona u svojoj ljepoti vidi.
Trenuci kontemplacije, tišine i mira koje fotografkinja s odabranim motivom uspijeva postići, i razviti neki sasvim osobni dijalog pun divljenja savršenstvu prirode, izraženi su podjednako na svim fotografijama. Jer, tehničko savršenstvo fotografija nije upitno, i nakon što ga trenutačno primijetimo, Sonja će nas navesti da se ponovno čudimo kako su i neke najjednostavnije biljke lijepe, kao da nas ponovno uči da poštujemo neprimjetan život malih živih bića, korova, odsjaja sunca na vodi ili savršenstva paukove mreže. Jer, ljepota sjaja vodene kapljice ili rose na Sonjinim fotografijama ima jednaku snagu sjaju briljanta, ma koliko da je ona krhka, prolazna i predvidljiva.

Iva Körbler


RENE BACHRACH KRIŠTOFIĆ 14.12.2015.-15.01.2016.
više


MIROSLAV HUZJAK/ZENON PARADOKS:23.11.-12.12.2015.
više


NINA IRIS BEŠLIĆ/ZABORAVLJENA MJESTA: 02.-31.11.2015.
više


BORNA ŠERCAR/BURA: 12.-31.10.2015.
više


FULVIO JURIČIĆ "DIJALOZI": 21.09.-10.10.2015.
više


AZRA SVEDRUŽIĆ "Drawing Me Gently": 15.06.-18.07.2015.
više


ANITA PARLOV "PROSTORI SNOVA": 25.05.-13.06.2015.
više


MILAN JURINA/HANIBAL SALVARO: 06.-22.05.2015.
više


DORA MIHALJEVIĆ-IZLOŽBA CRTEŽA "PUTOVANJA" 27.02.-11.03.2015.
više


MIRJANA KAROLINA KOREN-izložba slika od 09.-26.02.2015.
više


NIKŠA LALIN "MONTES"- 26.01-06.02.2015.
više


VANJA TUMPIĆ "OBITELJ NA OKUPU"-15.12-2014.-12.01.2015.
više


INES KRIŽAJ: "SVJETOVI LIRSKE APSTRAKCIJE". 28.11.-13.12.2014.
više


LUCIJA SKOBLAR "NAMJERNE SLUČAJNOSTI"- 10.-27.11.2014.
više


 SAGGAR//NAMJERNA SLUČAJNOST-IZLOŽBA POLAZNICA EKSPERIMENTALNE RADIONICE KERAMIKE
24.10._10.11.2014.
više


JOSIP UŠAJ-IZLOŽBA FOTOGRAFIJA "SVJETLA SPOMENIKA"-22.09.-10.10.2014.
više


IZABELA HREN-"KRISTALNO TIJELO" - 16.06.-13.07.2014.
više


ROBERTA VILIĆ: "BROJ PET" -05.-20.05.2014.
više


NINA BRKIĆ: "AKTOVI"-14.04.-03.05.2014.
više


DEJAN KLJUN: "PRASLIKA" od 24.03.-11-04.2014.
više
S otvorenja izložbe:


MIRKO LOVRIĆ: IZLOŽBA FOTOGRAFIJA"SVJETLOST, ODSJAJI I MEMORIJA--05.-20.03.2014.
više
S otvorenja izložbe


Izložbe 2015.

Izložbe  2014.


Izložbe  2013.


Izložbe 2012.

Izložbe 2011.

Izložbe 2010.

Izložbe 2009.

Izložbe 2008.

Izložbe 2007.

Izložbe 2006.

Izložbe u 2005.

Izložbe 2004.

Izložbe 2003.

Izložbe 2002.

Izložbe 2001.

Izložba 2001. Klub likovnih umjetnika hrvatskih branitelja domovinskog rata

Izložbe 2000.

Izložbe 1999.


Izložbe 1998.

Izložbe 1997.

Izložbe 1996.

Izložbe 1995.

Izložbe 1994.

Izložbe 1993.

Izložbe 1992.

Izložbe 1991.


Informacije i predbilježbe:

Centar za kulturu POUZ

Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
t: 01/ 6003 038
f: 01/ 6003 004

 

Ivan Belac, voditelj galerije

t: 01/ 6003 036
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.