Galerija Bernardo Bernardi

  

 

 

 

 


NOVA IZLOŽBA U GALERIJI BERNARDO BERNARDI !

Otvorenje izložbe: utorak 14. 11. 2017.

HELENA DRKELIĆ I DIJANA VOJAK POKIĆ

TEKSTILNI EKSPERIMENTI


 

Otvorenje izložbe: petak 20. 10. u 19 h

THINKOBJECTS / OLÁ! LAMP

 

Oni razmišljaju o objektima i svoje misli ugrađuju u finalni proizvod. Dizajneri studija THINKOBJECTS proces materijalizacije naizgled jednostavnog rasvjetnog tijela OLÁ usmjerili su na promišljanje o vrlo složenom subjektu: o svjetlu. Ono je nedodirljivo, ali ne i neuhvatljivo, svjetlo je gotovo moguće modelirati smještanjem u formu koja ga raspršuje u odgovarajućoj količini i odgovarajućim intenzitetom, sukladno prostoru kojem je namijenjeno. Svojom fizičkom pojavnošću rasvjetno tijelo djeluje poput skulpture, a svojom funkcijom svaki prostor može promijeniti, jer oblik svjetiljke određuje koliki će biti svjetlosni krug, hoće li i kroz samo tijelo probijati indirektno svjetlo i stvarati dodatne efekte uvjetovane materijalom i bojom u kojem forma čuva i distribuira svoj svjetlosni sadržaj.

 

Mnogo posla za promišljanje u potrazi za adekvatnim dizajnom. Jelena Lukač Kirš, Maša Vukmanović i Jakov Šrajer taj su proces predstavili uvlačenjem promatrača u vlastitu misaonu spiralu koja vodi do konačnog objekta promišljana: do svjetiljke. Upravo zato OLÁ je središte priče i jedini objekt na izložbi, predstavljen cjelovito i detaljno, upravo onako kako je i nastao, onako kako nastaju svi radovi ove grupe dizajnera.

 

U misaonoj spirali predstavljaju nastanak objekta po fazama: na početku priče i osmišljavanja neizbježna je inspiracija. U ovom slučaju riječ je o osnovnim geometrijskim formama uključenima i u samo ime: O - predstavlja kružnicu vidljivu u tlocrtu, L - proizlazi iz paraboličnog oblika koji prati liniju od najviše točke objekta do svijanja i otvaranja prostora za definiranje svjetlosnog kruga, A - u sebi sadrži trokut u koji je upisana silueta svjetiljke. U razgovoru autori otkrivaju i poetično nadahnuće za kreiranje konačnog oblika i plesnom figurom - titranjem platna suknje španjolskih plesačica uz neizostavan uzvik: Olé!

 

Realiziranje osmišljene forme vodi  u fazu koju autori zovu pronalaženje koncepta kroz formu i razrada idejnog rješenja. U ovoj fazi u skici zamišljen oblik dobiva jasnije konture i definiciju dimenzija.

 

U fazi odabira materijala i njihove komplementarnosti dizajneri  odlučuju svjetiljku izvesti u kombinaciji drva i metala. Materijal je često određen funkcijom, a u slučaju rasvjetnih tijela drvo je svojevrstan kompromis - ovaj put pažljivo odmjeren u kvantiteti i kvaliteti, prilagođen funkciji, ali i ekološkim standardima. Proces prilagodbe materijala odvija se u sljedećoj fazi: stvaranju izvedbenog rješenja – izradi tehničkih nacrta, definiranju spojeva i električnih dijelova, montaži. OLÁ je sastavljena od drvenog i metalnog dijela koji gotovo neprimjetno teku jedan u drugi. Ipak, drvo zadržava svoj karakter, boju i teksturu, što proizvodu zamišljenom za masovnu proizvodnju daje unikatnost. Dizajneri suptilno manipuliraju karakterom drva stvarajući blok u kojem su prirodno nastali godovi precizno komponirani i usmjereni kako bi se pri obradi i stvaranju konačnog oblika formirao specifičan uzorak, velikim dijelom kontrolirane likovnosti uz nužna ali nevelika odstupanja nastala prirodnim procesima u unutrašnjosti stabla. Metalno oplošje neutralnije je, ali nakon bazičnog bijelog prototipa ostavlja mogućnost izvođenja u raznim bojama – u fazi daljnjeg razvoja. Istovremeno i drveni dio podložan je promjenama u pojavnosti variranjem vrste drva, što utječe i na promjenu boje i teksture.

 

Sve to otvara nova poglavlja i započinje daljnji razvoj proizvoda; prvotni viseći model ostavlja potencijal i za, primjerice, podnu svjetiljku. Na samoj izložbi osviješten je još jedan moment u osmišljavanju: komponiranje istih elemenata u novu cjelinu. Očito, do ovog minimalističkog oblika doveo je složen misaon proces. A nizanjem svjetiljki nastaje po potrebi veća količina svjetla, ali i nova skulpturalna kompozicija. Tu počinje još jedna faza: prezentacija proizvoda. I time stižemo do kraja misaone spirale u koju nas dizajneri studija THINKOBJECTS neminovno uvlače, na izložbi u nju ulazimo svjesno, kasnije kao potencijalni korisnici, često nesvjesni koliko je dugotrajno i kompleksno promišljanje ugrađeno u predmete koji nas okružuju. Jer, upravo je nenametljivost dizajnera kvaliteta u kojoj se forma ne nameće sadržaju, a potraga za rješenjem istovremeno je i proces pročišćavanja mnoštva kompliciranih ideja i radnji u potrazi za savršenom jednostavnošću. U svjetiljci OLÁ, ali i načinu na koji je predstavljena, studio THINKOBJECTS nudi upravo tu traženu nenametljivu jednostavnost oplemenjenu suptilnim detaljima u minucioznoj obradi. Oni čvrsto stoje iza svoga rada i ideje hrabrim potezom u kojem izložbeni prostor uspješno ispunjavaju samo jednim objektom, jednom idejom, koja je i u finalu i u razradi dovoljno snažna.

 

Ksenija Foretić


 

Mario Dobrečević galerija Bernardo BernardiOtvorenje izložbe: četvrtak 21. 9. u 20 h

Mario Dobrečević

PRVA

 

Rukopis ili način na koji ostavljamo trag kategorija je podložna stalnim promjenama, razvoju, stvaranju novih mogućnosti. U dizajnerskom poimanju svijeta rukopis autora ostaje zabilježen u ambijentu kojeg stvara i koji zatim ostavlja trag na krajnjem korisniku i time utječe na stvaranje njegova vlastita rukopisa, baš kao što na sve nas utječe svijet koji nas okružuje, predmetni i nepredmetni. Razvoj jednog rukopisa, ili bolje rečeno izričaja, Mario Dobrečević predstavlja na svojoj PRVOJ samostalnoj izložbi, zaokružujući svoj dosadašnji razvojni put, stvaranje dizajnerskog stila i rukopisa koji zatim otvara mogućnosti za korisnike, postavlja im zadanost unutar koje ostaje dovoljno prostora i za njihovu kreativnost.

U prostor galerije Bernardo Bernardi vodi nas uvlačenjem u ambijent doma označen konkretnim radovima koji su već realizirani i afirmirani na tržištu: police VARIUS, sofa COLLOCO i stolić SENTIO vrlo uspješno funkcioniraju kao pomno promišljena cjelina sastavljena od autonomnih i jasno definiranih dizajnerskih rješenja. COLLOCO i VARIUS, sofa i police, u sebi sadrže identičan princip: ostavljaju mogućnost kreiranja. Prije nego se pojave na zidu u gotovo skulpturalnoj kompoziciji, korisnik ima priliku ali i zadatak osmisliti kombinaciju oblika koja zadovoljava potrebe i idealno popunjava zadani prostor. Naime, poput kocki za sastavljanje, VARIUS dolazi u kompletu koji sadrži nekoliko čvrstih, zatvorenih boksova i ekstenzija koje ih povezuju u cjelinu, stvarajući funkcionalan prostor za osnovnu namjenu. loših kombinacija nema a sloboda u sastavljanju kompozicije isključuje nelagodu odgovornosti.

Sofa COLLOCO slijedi sličan princip uvodeći novi element: stvaranje kompozicija boja i oblika. Koristeći neutralnu funkcionalnu površinu za sjedenje, dizajner postavlja elemente naslona u kombinacijama kontrastnih boja i kompatibilnih oblika gotovo izazivajući na igru, na kreaciju. Svaki je element strukture pročišćen i skladan u unutarnjim proporcijama, ali svi dijelovi cjeline sofe u međusobnim su omjerima koji stvaraju koloristički i oblikovni sklad, i to ne samo u zadanom početnom obliku, već i u gradacijama i novim kompozicijama proizašlim iz te zadanosti postavljene s pozivom na dekonstrukciju.

Ambijent označen mekoćom sofe i toplinom drva od kojeg su sastavljene police u ovom postavu nadopunjuje SENTIO, stolić koji se najviše približava tendenciji rukopisa dizajnera: želji za skulpturalnim u oblikovanju uporabnih predmeta. Osnovni oblik u ovom slučaju fiksno je postavljen, ali promjene se događaju u točkama gledišta. Staklena površina pravilnog oblika zarobljena je u razigranom okviru definiranom toplim drvenim plohama.

Put do dizajnerskog rukopisa pročišćenih formi Mario Dobrečević opisuje u crtežima koji naizgled upotpunjuju ovaj ambijent, ali zapravo predstavljaju njegove radove i prve tragove formiranja rukopisa; od aktova koji traže kontrolu i vještinu ruke, do koloristički intenzivnih kompozicija u kojima autor svladava tehniku do mjere u kojoj ona postaje gotovo nevidljiva sama po sebi, inzistirajući na minucioznoj obradi detalja.
Ta kontrola, vještina i usredotočenost na detalje kao karakteristika autorova rukopisa vidljiva je u (fizički) malim stvarima, u dizajnu BARILLA CLIP-a, s pomno promišljenim rješenjima svih korisnikovih potreba. Upravo promišljanje o zadovoljavanju želja i potreba najveći je izazov dizajnerskog izričaja, a afirmacija istog vidljiva je u Dobrečevićevom dizajnu pametnog nakita LEAF URBAN, koji je realizirao kao dio Bellabeat tima, nadograđujući dotadašnje rješenje prethodnog proizvoda - Leaf Nature. Nakit kao predmet industrijskog dizajna čini se  neobičnim izborom. No, on u sebi može sadržavati upravo ono što sve više postaje predmetom dizajna: dizajniranje potreba. Od inoksa i kompozitnog drva autor stvara oblik koji jednako dobro funkcionira kao ogrlica, narukvica ili broš. Ali ono što je unutar kućišta predstavlja prepoznavanje potreba suvremenih korisnika pomoću novih tehnologija, a one naprosto vape za oblikom i materijalima koji ih podržavaju i čine intuitivno primjenjivima. Ovaj nakit sadrži senzore koji prate fiziologiju žene, bilježe promjene u tijelu, a aplikacija s kojom je povezan stvara osebujan virtualni portret korisnica, kreira bazu podataka, obrazac koji je, nakon osvještavanja promjena u tijelu, moguće kontrolirati, možda i prilagoditi način života, promijeniti svakodnevni rukopis koji ispisuju tjelesne funkcije.

Od jednostavnih aktova i poteza olovkom, od rukopisa i izražavanja rukom do virtualnih bilježenja – upravo je to put koji je na jednom mjestu i u jednom skladnom ambijentu predstavio Mario Dobrečević – nudeći mnogo više od ugodnog prostora.

Ksenija Foretić


ZAGREB BIJELI GRAD/ KOSTIMOGRAFSKE INSPIRACIJE //  TEKSTILNO-TEHNOLOŠKI FAKULKTET

Otvorenje izložbe: utorak 6. 6. - 6. 7. 2017.

ZAGREB BIJELI GRAD/ KOSTIMOGRAFSKE INSPIRACIJE  

Radovi studenata druge godine Diplomskog studija kostimografije

TEKSTILNO TEHNOLOŠKOG FAKULKTETA Sveučilišta u Zagrebu

Odjevna kombinacija je poput legitimacije; odaje onoga tko ju nosi, razotkriva ga, otkriva više no potpuna nagost tijela. Jer, u odjeći je sadržana vrlo slojevita informacija, sadržana je povijest, u nju je utkan kontekst mjesta i vremena u kojem je nastala.

Projekt ZAGREB BIJELI GRAD/KOSTIMOGRAFSKE INSPIRACIJE predstavljen na izložbi u galeriji Bernardo Bernardi  gotovo detektivski prati vrlo važan trenutak u povijesti odijevanja; vrijeme oko 1900.-te i 1920.-te,  trenutak intenzivne promjene u poimanju i stvaranju odjeće. Povijest zabilježenu u odjeći pratili su i zajednički predstavili studenti diplomskog studija kostimografije zagrebačkog TTF-a vođeni mentorima s matičnog fakulteta, a osobitu težinu i vrijednost projektu daje suradnja s brojnim umjetničkim visokoškolskim ustanovama poput Akademije dramskih umjetnosti, Muzičke akademije, Akademije likovnih umjetnosti, ali i institucija poput Škole primjenjene umjetnosti i dizajna te brojnih institucija koje su svojim umjetničkim izričajem ili zanatskim vještinama pridonijele što vjernijoj rekonstrukciji zadanih razdoblja.

Studenti, učenici i suradnici vođeni mentorima, priču su tkali nadograđivanjem i predstavljanjem na brojnim pratećim manifestacijama i organiziranjem radionica. Odjeci tog dugotrajnog i studioznog rada predstavljeni su na aktualnoj izložbi s ciljem dočaravanja ne samo odjevne estetike povijesnog trenutka već i iznimno vrijednog procesa povezivanja umjetničkih obrazovnih ustanova. Studenti su tako u multidisciplinarnom edukativnom i kreativnom projektu stvorili mnogo veću vrijednost od pukog zbrajanja postignuća: stvorili su sinergiju koja upućuje na prirodnu povezanost svih umjetničkih segmenata.

Priča nastala ovim istraživanjem i stvaranjem objedinjuje nekoliko cjelina predstavljenih i na izložbi: stvaranje odjevnih kombinacija iz 1900.-te i 1920.-te, vizualni izričaj tog vremena dočaran  slikarskim rukopisom Gustava Klimta, ali i kostimografski zadatak namijenjen rekonstrukciji likova u predstavi “Junakinje našeg doba”.        

U stvaranju kostima iz 1900.-te i 1920.-te studenti TTF-a predstavili su mahom odjevne predmete namijenjene ženama. Pritom su povijesnu priču rekonstruirali pomoću raspoloživih materijala tražeći i nalazeći odgovarajuće teksture i uzorke u tkanju, čipki, rasporedu nabora, materijalima koji svojim svojstvima i težinom na vizualno zadovoljavajući način prate liniju tijela, ali i tkaninu koja pada upravo na onaj način koji dočarava siluete dama iz tog vremena. Na mnogim modelima osobito minuciozan rad primjetan je na stražnjim dijelovima kostima, na mjestima koja stežu struk i traže funkcionalnost koja djeluje besprijekorno, ali ne ometa estetski dojam. Ako kostim promatramo kao arhitektonsku konstrukciju koja prekriva i omata tijelo, u prostoru se on ponaša poput skulpture koja mora biti vizualno prihvatljiva sa svih strana, a u ovom slučaju  - i pri svakom pokretu koji često mijenja sliku i uključuje i faktor lepršavosti ili statičnosti. Pokretljivost je još očitija u zadatku rekonstrukcije 1920.-tih. Zvonasti donji dijelovi s početka stoljeća često dodatno naglašeni i pojačanjem na stražnjem dijelu u kontrastu sa utegnutim strukom  –  sada nestaju. Razlog je jasan: u povijesti i načinu života pojavila se želja za većom slobodom u kretanju, bavljenju sportom, odjeća sada postaje mnogo praktičnija, silueta izdužena i bez velikih kontrasta u volumenima, bez naglašavanja oblina i bez stezanja struka. Definitnvo treba uzeti u obzir da se u međuvremenu odigrao i jedan od najvećih sukoba u povijesti: Prvi svjetski rat. Nakon završetka ratnih strahota kao da se i tijelo oslobađa okova i traži veću slobodu. Upravo su takve i kreacije studenata nadahnute tim vremenom, a vjernom predstavljanju razdoblja pridonose i modni dodaci, ali i karakteristične frizure i način šminkanja. Čini se – u vrlo kratkom vremenu moda se drastično promijenila, bio je to dramatičan trenutak u povijesti odijevanja. Kontekst vremena dodatno je pojačan još jednim zadatkom za studente: inspirirani velikim slikarom toga vremena koji na neki način povezuje oba perioda, Gustavom Klimtom, umjetnikom koji dolazi iz sredine koja u to vrijeme itekako utječe i na kreiranje kulture života u Zagrebu: iz Beča. Studenti su velikog umjetnika parafrazirali u odjevnim predmetima gotovo univerzalne estetike i izvedenih suvremenim materijalima. Slojevi su postavljeni u inverziji; odjevni predmeti oslikani su i prekriveni prozirnom tkaninom koja je obično nevidljiva u gotovim modelima i skrivena ispod lica odjevnog predmeta. Tako su ornamentalne interpretacije bečkog slikara dobile dodatni sloj koji omekšava jasno razgraničene dijelove kompozicije; time je ublažen lom uzorka izazvan nabiranjen tkanine stvarajući efekt meke zamagljenosti gornjim prozirnim pokrovom. Na taj način nastaje vizualna igra koja sugerira efekt stvaranja novih slika pri svakom pomaku odjevnog predmeta.

A  radovi sugeriraju: odjeća je poput slikarskog platna koju nošenjem i svojim kretnjama pretvaramo u mobilne konstrukcije, postajemo dijelom dinamične kompozicije scene koja se svakodnevno odigrava u prostorima kojima se krećemo. Zbroj odjevnih kombinacija tako čini sliku vremena, sliku prostora, otkriva običaje, dostupnost materijala, napredak tehnologije i sve to objedinjeno je u funkcionalnu ali i estetsku kompoziciju zvanu: odjevna kompozicija. A svom dijelovima projekta svi učesnici stvaraju sliku Zagreba u nekim davnim, ali povijesno vrlo zanimljivim i važnim vremenima. I sve je to sačuvano u priči o odjeći.

Ksenija Foretić

 

ZAGREB BIJELI GRAD 1900.

(Galerija Klovićevi dvori, 18.05.2017.)

Autori izloženih kostima - studenti i nastavnici:

studenti Diplomskog studija kostimografije TTF-a, kolegija Primijenjena kostimografija II i III: Mia Armanda, Manuela Brcko , Ivan Herga, Monika Jugović, Ana Jurjević, Mirjam Krajina, Iva Ninić, Lucija Smolčec, Antonija Višak, Jana Zujović, Eva Karakaš, Monika Merlin, Viktorija Kulonja, Mateja Jagačić, Ivana Kelentric

nastavnici: Đurđica Kocijančić, Marin Sovar, Sanja Jakupec i Ivana Bakal

 
Mentori kostimografije i kostimografskih radionica: doc.dr.art.Ivana Bakal, predavač Marin Sovar, ak.slik.graf; stručna suradnica Đurđica Kocijančić; doc.dr.sc.Željko Knezić; asistentica Sanja Jakupec, mag.ing.des.tex.     

                                                                                                  

ZAGREB BIJELI GRAD 1920.

(Atrij Galerije Klovićevi dvori, 22.4.2017.)

Autori izloženih kostima – studenti i nastavnici: Mia Armanda, Manuela Brcko , Ivan Herga, Monika Jugović, Ana Jurjević, Mirjam Krajina, Iva Ninić, Lucija Smolčec, Antonija Višak, Jana Zujović, Eva Karakaš, Monika Merlin, Viktorija Kulonja, Mateja Jagačić, Ivana Kelentric 

nastavnici: Đurđica Kocijančić, Marin Sovar, Sanja Jakupec i Ivana Bakal


Mentori kostimografije i kostimografskih radionica: doc.dr.art.Ivana Bakal, predavač Marin Sovar, ak.slik.graf; stručna suradnica Đurđica Kocijančić; doc.dr. sc.Željko Knezić; asistentica Sanja Jakupec, mag.ing.des.tex. 


KAZALIŠNI PLAKAT / STUDIJ DIZAJNA

Otvorenje izložbe: petak 21. travnja 2017.

Kazališni plakatKAZALIŠNI PLAKAT

Radovi studenata treće godine preddiplomskog Studija dizajna Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, razdoblje 2011.–2016. godine

Iz projektnog zadatka:

KOMUNIKACIJSKI SUSTAV – KOMUNIKACIJA AUTORSKOG UMJETNIČKOG SADRŽAJA

Pri kraju svog preddiplomskog studija, student se vraća plakatu kao jednom od najzahvalnijih medija vizualne komunikacije, kako bi izražajnim sredstvima dizajna interpretirao tuđu autorsku cjelinu kazališne predstave, čime postaje sudionik u kolektivnom stvaralačkom procesu karakterističnom za kazalište. Cilj je oblikovati seriju plakata za promociju tri teatarska sadržaja odabrana iz repertoara jednog kazališta, pri čemu valja podjednako voditi računa o bazičnom poštivanju literarnog predloška predstava, odražavanju specifičnosti redateljskih pristupa, a treba imati na umu i da serija plakata mora odražavati i originalni karakter kazališta, odnosno funkcionirati kao element njegovog vizualnog identiteta, onako kako ga vidi student.

Pravi izazov za završnu godinu trogodišnjeg studija!

KSENIJA FORETIĆ / O IZLOŽBI

Pozivnica koja intrigira i daje informaciju o sadržaju, dovoljno jasnu, ali bez slutnje podataka koji bi razbili čar neizvjesnosti radnje: kazališni plakat kompleksno je likovno djelo koje povezuje raznorodne  medije ali i likovne i verbalne poruke. U toj unaprijed zadanoj složenosti zahtjevnim se čini sama pozicija prema publici kojoj je plakat namijenjen i to osobito uzevši u obzir način prezentacije i postav. Smješten u izlozima matičnih kazališta ili na ulici, na reklamnim pozicijama na frekventnim mjestima, često zamišljen za gledanje u prolazu, plakat kao da je unaprijed osuđen na donekle površnu percepciju gledatelja, na brzinski pogled i ograničeno vrijeme promatrača.  Nekad je to vrijeme duže, ukoliko  si prolaznik  može  priuštiti detaljno praćenje sadržaja – bilo da se na zastajkivanje odlučio svojom voljom i znatiželjom prema  vizualnom i verbalnom sadržaju plakata, bilo da je na djelu pogled koji traži sadržaj izazvan dugotrajnim čekanjem tramvaja ili prijatelja koji kasni. Nekad je percepcija ograničena čak na dijelić sekunde iz prijevoznog sredstva u pokretu. Kazališni plakat doista često mora osvojiti svoju publiku, ali i pridobiti je da dođe pogledati predstavu. Velik izazov za autore predstavlja i raznorodnost informacija koje moraju djelovati poput skladne cjeline. Kao zadanost pojavljuje se identitet kazališne kuće, karakter književnog predloška i način prezentacije priče na pozornici. Kroz sam rad na predstavi usaglašuje se scenografski i kostimografski likovni jezik te način naracije. Zajednički nazivnik svih tih elemenata upravo je plakat.

Studenti treće godine preddiplomskog Studija dizajna na završnom dijelu jedne obrazovne cjeline tako se susreću sa zadatkom koji traži jednostavnost i jasnoću rješenja u interpretaciji kombinacije vrlo složenih elemenata.

Način na koji su studenti odgovorili na zadatak pokazuje razumijevanje karaktera medija kojeg oblikuju, ali i otkriva kulturne afinitete nekoliko generacija – što se prije svega odnosi na sam izbor kazališnih kuća i predstava. U predstavljanju ponekad i identičnih naslova publiku nastoje osvojiti na posve različite načine: jedan dio studenata zadržava figurativne prikaze glavnih tematskih okosnica predstava koje opisuju – uz više ili manje stilizirane elemente. Pritom karakter crteža ili slike sugerira atmosferu predstave načinom likovnog oblikovanja: nemirnim ili smirenim linijama različitih gustoća i boja, posve narativnim crtežima koji više pažnje privlače stilizacijom motiva predstave, od realizma do duhovitih dosjetki, od ilustracije do slikarstva i fotografije.

Osim radova figurativnog karaktera velik dio studenata odlučio se za shematizaciju i stilizaciju, a pojedini radovi predstavljaju temu posve apstraktnim likovnim prikazima.

Plakati koji se oslanjaju na stilizaciju i shematski likovni jezik često su vrlo pročišćeni u rukopisu, sa snažnim kontrastima u linijama, bojama i tonovima.  Neki simboli preuzeti su iz poznatog repertoara snažnih vizualnih markera – vezanih uz religiju, rodne oznake i emocije, a neke su studenti stvarali sami. Zastupnici potpuno apstraktnih likovnih tema oslanjali su se – čini se – na snažne asocijacije atmosfere predstave.

Važan dio svakog plakata svakako je tekst. Osim smještaja i veličine teksta, studenti su morali donositi važne odluke vezane uz tipografiju, uz karakter fonta, a svakako treba uzeti u obzir i činjenicu da je verbalni sadržaj zadan i obvezan kao informacija o predstavi, dio je likovne kompozicije, ali mora zadržati čitljivost. Pojedini su studenti izabrali upravo tipografiju kao glavno izražajno sredstvo i na njihovim radovima  u likovnom oblikovanju plakata dominiraju slova dovedena na razinu likovnosti, uz zadržavanje jasnoće na verbalnom području.

Kazališni plakat kao kombinacija književnosti, likovnosti i scenskih umjetnosti nudi mnogo elemenata, mnogo mogućnosti, ali traži i jasnu viziju i fokus na srž djela koje predstavlja. Traži jednostavnost i jasnoću konačnog rješenja – traži majstorsko vladanje tehnikama vizualne komunikacije. Traži vještog dizajnera, ali i kompletnu osobu širokog obrazovanja.

Izložba odabranih radova tako predstavlja jedno dobro postavljeno pitanje i mnoštvo zanimljivih odgovora.

 

Autori izloženih radova

Autori izloženih radova
TESSA BACHRACH-KRIŠTOFIĆ
MATEA BRKIĆ
MIKELA CVITANOVIĆ
KARLA ČOTIĆ
NIKOLINA FUZUL
LANA GRAHEK
BORNA AARON GRČEVIĆ
KLASJA HABJAN
DORJA HORVATIĆ
MARKO HRASTOVEC
DORA KASUN
MIRJAM MILAS
RAFAEL MILČIĆ
HELENA NEMEC
KARLA NOVAK
BORJAN PAVLEK
VANJA PERKOVIĆ
PAVAO PRGOMET
LUKA REICHER
MAJA SUBOTIĆ
ALMA ŠAVAR
PAULA ŠOBAT
MARINA ŠURAN PULIG
HANA TINTOR
FRANKA TRETINJAK
MLADEN UDOVIČIĆ
ZITA NAKIĆ VOJNOVIĆ
GALA MARIJA VRBANIĆ
VITA VREBAC
ANA VUJASIĆ
LARA ŽIC

 

OTVORENO DO 12. SVIBNJA 2017. GODINE, RADNIM DANOM OD 9 - 21, SUBOTOM OD 9 -14 SATI

Izložba je realizirana uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Grada Zagreba i Tiskare NARODNIH NOVINA, prijatelja galerije Bernardo Bernardi. Zahvaljujemo.  


DAMIR GAMULIN GAMBA/TAJNA SOBE 317 (317)

20.12.2016.-17.01.2017.

TAJNA SOBE 317 (317)
ponešto o izložbi/projektu:

Kako se snaći u nekom prostoru, pogotovu složenom prostoru, punom katova, različitih sadržaja, različitih mogućnosti pristupa… Škole, bolnice, trgovački centri, javne garaže, javna  parkirališta…. učilišta poput našeg. Dobrom vizualnom komunikacijom – dobrom signalizacijom unutar prostora, vođeni smo labirintima složenih prostora, a da to i ne primjećujemo.

Ali kada signalizacije nema, ili je površno i nekvalitetno promišljena ili izvedena, preostaje nam jedino posipanje mrvica po podu kako se ne bismo, izgubljeni, stalno vrtili u krug! Gubitak vremena i živaca u besmislenoj potrazi za zagubljenom prostorijom/hodnikom/izlazom/ulazom… nepotreban je, ako se angažira struka - GRAFIČKI DIZAJN  - u razrješavanju tog čvora (u prostoru i želucu).

Izložba DAMIRA GAMULINA GAMBE, višestruko nagrađivanog magistra dizajna, ukazuje baš na probleme u signalizaciji unutar zgrade, ali i daje naznake odgovora kako ih razriješiti. Kako je pristojno “ najprije mesti pred svojim pragom“  ovom izložbom krenuli smo od loše signalizacije u našoj zgradi  - Pučkom otvorenom učilištu Zagreb. Problemska i edukativna, ova izložba ukazat će na sve propuste, zbunjujuće informacije i nelogičnosti u signalizaciji unutar našeg prostora, goste na otvorenju pozvat će da se i sami oprobaju u traženju određenih prostorija, a zajedničkom kratkom „radnom šetnjom“ unutar zgrade  sklonit će se dio nepotrebnih i zbunjujućih oznaka/informacija.


KSENIJA FORETIĆ / O IZLOŽBI

Kako doći do Galerije Bernardo Bernardi – i do izložbe Damira Gamulina? Samo je jedno od pitanja na koja pokušava odgovoriti i sam autor istražujući zgradu, analizirajući logiku prostora zgrade u kojoj izlaže, kojom se bavi. A riječ je o doista promišljenom i dorađenom djelu.  Današnje Pučko otvoreno učilište Zagreb otvoreno je 1961. godine kao Radničko narodno sveučilište Moša Pijade. Zgradu potpisuju arhitekti Radovan Nikšić i Ninoslav Kučan, a njihov rukopis prati i Bernardo Bernardi opremanjem intereijera, nenametljivo, prilagođavanjem osnovnim elementima arhitekture, ali unošenjem svog prepoznatljivog stila koji do kraja definira prostor predviđen za edukaciju i promicanje kulture i umjetnosti. Prostorna organizacija i elementi oblikovanja ostavljaju Bernardiju dovoljno elemenata koje može varirati ali i oblikovati na vlastiti način.
Kvaliteta je ubrzo prepoznata, iste godine kada je zgrada otvorena autori dobivaju priznanje struke, Nagradu Grada Zagreba. Ali pred njima je najvažniji test: kako će reagirati korisnici. Namjena zgrade dovodi u prostore velik broj ljudi vođenih različitim interesima, onih koji se tu tek obrazuju do onih koji dolaze s predznanjem, u potrazi za kulturnim sadržajima. Velik protok korisnika u potrazi za mnoštvom sadržaja koje ustanova radničkog sveučilišta nudi stavlja na kušnju koncepciju koju su stvorili autori. Jer, nakon ulaska u veliko predvorje prostori se granaju prema unaprijed predviđenim sadržajima. Čini se, organizacija prostora je takva da korisnici intuitivno pronalaze tražene sadržaje u velikom objektu, u mreži jasno podijeljenih i povezanih prostornih cjelina.
Velikim dijelom zgrada odolijeva testu vremena, zadržava estetsku snagu i kompaktnost. Promjene se ipak događaju unutar zgrade, sukladno potrebama novog vremena, novih korisnika. Dimenzije i opremljenost prostora i danas zadovoljavaju velik dio aktualnih  potreba. Kako bi se funkcioniranje  prilagodilo nekim novim sadržajima, događaju se intervencije unutar prostora, dolazi do prenamjena, pa i do fizičkih blokada komunikacija. Ipak, cijeli taj proces događa se stihijski, prema trenutnim potrebama pojedinačnih sadržaja, bez  cjelovitog promišljanja. Akumulacijom takvih situacija s vremenom se urušava jasan koncept kretanja prostorom i nastaje svojevrstan kaos u priručnim sredstvima signalizacije.  Kako tu  novu situaciju učiniti preglednom i jasnom kao što je bila u vrijeme kada je nastala i na način na koji su to predvidjeli arhitekti koji su stvarali prvobitni prostorni raster, jasan i pregledan?
Pedeset i pet godina nakon otvorenja zgrade Damir Gamulin problematizira upravo tu situaciju tražeći rješenje intervencijom koja bi poštovala originalnu ideju prostora, učinila ga čitljivim u aktualnom trenutku i ostavila trag u povijesti zgrade -  na čvrstim i jasnim temeljima koje su ostavili Nikšić, Kučan i Bernardi. Gamulin  pokušava osmisliti nov sustav signalizacije.  Istražuje aktualni život zgrade i prati nasumično nastale sustave za snalaženje, a situaciju dokumentira pridruživanjem trenutno postojećih natpisa prostornom rasteru kojeg su stvorili arhitekti. Tako se na originalno pregledan plan prostora nadovezuje zbunjujuća šuma neujednačenih oznaka koje markiraju sadržaje – dijelom naznačenih brojevima, dijelom tekstualnih, bez jasne organizacije i hijerarhije, bez zajedničke likovne koncepcije. Zbunjujuća  situacija počinje već na samom ulazu, u velikom predvorju, na mjestu na kojem bi posjetitelji trebali pronaći jasne upute barem za dolazak do većih prostornih cjelina, a nastavlja se izostankom informacija ili stihijskim umnožavanjem istih podataka na vratima pojedinačnih prostornih cjelina.
Analizom zatečenog stanja Gamulin predlaže rješenje kojim korisnicima ponovno približava ovu doista kvalitetnu arhitekturu: uvođenje dviju vrsta signalizacije – funkcionalne i baštinske. Funkcionalna signalizacija brzo i lako dovodi  posjetitelja/korisnika do željenog  cilja i time mu omogućava neometano konzumiranje sadržaja koji traži, ali i potpuniji doživljaj prostora. Baštinska signalizacija osvještava povijesnu vrijednost pojedinih ambijenata i dijelova prostora, ističe muzejsku vrijednost zgrade, ali bez pretvaranja u muzej, uz zadržavanje funkcionalnosti i vitalnosti, uz zadržavanje korisnika u prostoru, uz zadržavanje ambijenata u funkciji.
Pravilno osmišljenom signalizacijom može se doista mnogo: mogu se ljudima vratiti prostori koji su djelovali izgubljeno, može se ukinuti nelagoda traženja i lutanja, a time posjetiteljima ostaje vrijeme za promatranje detalja, suptilnih poruka koje su u prostoru ostavili arhitekti, dizajneri, svi koji su ga stvarali. Prostori kroz koje prolazimo oblikuju nas, educiraju, mijenjaju nas zauvijek – htjeli mi to ili ne. Signalizaciju koju predlaže Damir Gamulin zato je mnogo više od samog snalaženja u prostoru i mnogo više od oblikovanja table putokaza.  Riječ je o sredstvu koje nam pomaže da u kretanju ovom arhitekturom doista uživamo – bez osjećaja nemoći koju izaziva izgubljenost u prostoru.



DIZAJN (OM) ZA BESKUĆNIKE/STUDIJA DIZAJNA ARHITEKTONSKOG FAKULTETA I TEKSTILNO TEHNOLOŠKOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

06.-16.12.2016.

Izložba je realizirana uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Grada Zagreba

i Tiskare NARODNIH NOVINA, prijatelja galerije Bernardo Bernardi.


Život u pokretu uz princip “Sve svoje sa sobom nosim” još je u davnoj povijesti razvijao posve posebne obrasce ponašanja vezane uz svakodnevnu rutinu, uz komunikaciju, uz imovinu. Takozvani nomadski narodi zbog životnih su uvjeta natjerani na kretanje - u potrazi za sigurnijim mjestima, povoljnijom klimom ili uređenijim društvenim sustavom. Čini se, kontinuirano kretanje je, najčešće, više nužda nego izbor. I u novije vrijeme postoji skupina ljudi koji se kretati jednostavno moraju jer su izgubili jedan od osnovnih uvjeta vezanih uz osobni identitet: stalno prebivalište. Riječ je o beskućnicima. Ponajviše zbog tragičnih životnih okolnosti izgubili su ono što je zakonski najkarakterističniji iskaz identiteta: osobnu iskaznicu. Jer, ta isprava nije vezana uz osobnost već uz prebivalište, stalno i sigurno. Postavlja se pitanje – znači li gubitak prebivališta i gubitak identiteta? Ili je identitet jedino što im preostaje u teškoj životnoj situaciji?
Potrebama beskućnika zajednički su se bavili studenti dvaju fakulteta Sveučilišta  u Zagrebu - Studija dizajna Arhitektonskog fakulteta i studenti Tekstilno tehnloškog fakulteta.
Zadatak je bio upoznavanje specifičnosti beskućnika kao korisnika, ali i istraživanje potencijalnih srodnih skupina. Studenti su nastojali ostvariti dizajn proizvoda za vrlo specifičnu skupinu korisnika koja opstaje u vrlo specifičnim situacijama – daleko do onog što većina ljudi smatra svakodnevnom rutinom. Zapravo – zadatak je bio osmisliti proizvode za one kojima je u oskudici potrebno gotovo sve, ali ne posjeduju nikakav prostor.
Dijelom intuitivno, a ponajviše iscrpnim istraživanjima, nastala su rješenja koja komuniciraju s povijesnim nomadima, s vremenom kada je obilna i zbog toga čak i naizgled raskošna odjeća i oprema kompenzirala dom. Dio studenata rješava upravo taj problem skladištenja i transporta osobnih stvari. RUKSAK ZA VANJSKI BORAVAK  koji se po potrebi pretvara u šator, W-BAG, BUKSAK  i TORBICA JASTRUK – svi ti predmeti sadrže u sebi više funkcija kako bi uz pohranu sadržaja omogućili korisnicima i funkcionalni element za odmor, koji je stalno uz njih. Dio opreme može postati i DŽEPNA SVJETILJKA NA SOLARNO NAPAJANJE koju su, uz korištenje novih tehnoloških trendova, studenti osmislili kao ekološki prihvatljiv i funkcionalan proizvod.
Jedan od prvih koraka u istraživanju većine studenata bila je komunikacija s beskućnicima. I upravo se tu pokazalo kako je komuniciranje ono što im uvelike nedostaje, a izgubili su ga velikim dijelom zbog tranzicije u neizvjesnu egzistenciju. Kao zapreka u komunikaciji pokazao se i nekonvencionalan izgled beskućnika koji odstupa od postavljenih uobičajenih obrazaca i gotovo stvara barijeru, jednu vrstu komunikacijske izolacije od konvencionalnog svijeta. Kako bi ih približili društvu, neki su studenti osmislili svojevrsne portale koji svojim skromnim ali uljuđenim izgledom stvaraju društveno prihvatljiv okvir za korisnike. Prodaja vlastitog časopisa jedan je od načina održavanja udruge ove osjetljive društvene skupine. ŠTAND i TORBA ZA ČASOPISE koja se pretvara u STALAK ZA PRODAJU omogućavaju estetski i funkcionalno društveno prihvatljiv način prodaje časopisa i time potiču komunikaciju između kupaca i beskućnika - prodavača časopisa.
Međusobnu komunikaciju korisnika potiče i društvena igra KARIKA.
Višenamjenski odjevni predmet za ovu prilično neunificiranu skupinu koji jamči prihvatljivu fizičku pojavnost ali i priručno toplo  odmorište i jednostavan transport kada nije u uporabi, osmislile su studentice TTF-a dizajnom MULTIPRAKTIK. Možda korisnicima najdragocjenija odlika ovog predmeta jest mogućnost transformacije, elementi koji dopuštaju varijacije i prilagođavanje osobnosti – osobama kojima je osobnost praktički zakonom onemogućena. Velik problem (također vezan uz održavanje osobnosti) korisnicima koji su na neki način ispali iz sustava predstavlja nedostatak bavljenja kontinuiranim aktivnostima, nedostatak rada, nedostatak posla – što je i najčešći razlog za prelazak u status beskućnika. Upravo su zato neki studenti u svoje proizvode uključili korisnike i kao proizvođače. Taj je proces uključen u radove KUĆICA ZA PTICE, PAKETIĆI i komplet PREŠA, KALUPI I JEDINICA ZA ODLAGANJE PAPIRA. Osmišljeni su koncepti u kojima korisnici sami proizvode predmete namijenjene sebi samima ili predviđene za prodaju i tako vraćaju dio identiteta koji je potisnut gubitkom posla. U tom procesu postaju  korisni, čak i kreativni. Kroz rad dobivaju dignitet i sve su bliže vraćanju u kontekst opće društvene prihvatljivosti. Upravo s tim je ciljem osmišljen i projekt AKCIJA, opsežno višemjesečno događanje koje bi, uz učešće volontera različitih  stručnih profila (liječnici, stomatolozi, frizeri…), beskućnicima omogućilo najrazličitije oblike pomoći i djelovanja, impulse koji im olakšavaju povratak u društvo – poput primanja elementarne zdravstvene i higijenske  njege i usluga, nabave odjeće, edukativnih i poticajnih  radioničkih programa … Istovremeno tim događanjem lociranim ne na nekoj perifernoj već na značajnoj gradskoj lokaciji, pokušalo bi se senzibilizirati i društvo.
Jer, iako nomadski narodi postoje tisućljećima, beskućnici pokraj kojih svakodnevno prolazimo rezultat su novog vremena i suvremenih civilizacijskih tekovina. Često nam se čine nevidljivima, ali oni vrlo snažno fizički ukazuju na ono što se mnogima čini apstraktno: financijska oskudica može dovesti do ekstremnih životnih situacija. Jednom olako ispunjeni formulari kredita iz papirnatih se paragrafa mogu pretvoriti u ozbiljne prijetnje koje nas ostavljaju bez krova nad glavom – zbog nekoliko krivo procijenjenih potpisa u vrijeme kada se još sve činilo lako dostupnim. Beskućnici su upozorenje; uz možda krive osobne odluke često su i žrtve nepredvidivih okolnosti. Postavljenim zadatkom studenti su im pokušali olakšati svakodnevni život u ekstremnim  uvjetima, ali i osmisliti djelatnosti koje ih približavaju svijetu u kakvom su nekada živjeli. Jer, kada nestane to toliko važno stalno prebivalište, bez obzira koliko jaka osobnost bila – osoba ostaje bez osobne iskaznice. I zakonski gledano – osobama nas čini prostor u kojem živimo. Radovi studenata na neki način rekonstruiraju taj proces gubitka, čine ga prihvatljivijim ali i konstruiraju polaganu ponovnu integraciju u društvo. I ostaje pitanje: može li se dizajnirati povratak u siguran svijet društvene prihvatljivosti?

Ksenija Foretić

Izloženi radovi:

1.DŽEPNA SVJETILJKA NA SOLARNO NAPAJANJE
Studenti SD-a: Amin Bajrektarević, Dora Doko, Petra Piškor
Mentor: Mladen Orešić
Asistentica: Andrea Hercog
Džepna lampa nastaje korištenjem lako dostupnih resursa (vode i plastičnih boca) i solarnih panela. Tijekom dana prikupljena energija sunčevog svjetla noću se pretvara u svjetlosni snop koji medij vode raspršuje putem džepne svjetiljke pričvršćene na vrh plastične boce.

2.RUKSAK ZA VANJSKI BORAVAK
Studenti SD-a: Amin Bajrektarević, Dora Doko, Petra Piškor
Mentor: Mladen Orešić
Asistentica: Andrea Hercog
Ruksak namijenjen boravku u prirodi, sadrži podlogu za spavanje i šator za jednu osobu, čime omogućava korisniku privatnost i zaštitu od vremenskih čimbenika. Iako se industrijski proizvodi, ruksak je personaliziran detaljem pletiva, ručnim radom beskućnika, a prodajom se osiguravaju i sredstava za izradu istih za beskućnike.

3.PAKETIĆI
Studenti SD-a: Klara Bilić, Jan Marin
Mentor: Mladen Orešić
Asistentica: Andrea Hercog
Paketići sačinjeni od predmeta namijenjenih prodaji: kabanica, ruksak, zimske rukavice. Rad se nadovezuje na koncept humanitarne udruge Fajteri u kojoj beskućnike educiraju kako vratiti samopouzdanje i osjećaj kontrole nad vlastitim životom. Ovaj put primijer je vlastiti rad, prodaja sadržaja prigodno dizajniranih paketića.
4.TORBA ZA ČASOPISE/ STALAK ZA PRODAJU
Studenti SD-a: Ela Meseldžić, Andreja Lovreković
Mentor: Zlatko Kapetanović
Asistentica: Sanja Bencetić
Torba koja beskućnicima olakšava prenošenje i prodaju časopisa, jednostavno se rastvara i postaje štand za njihovu primjerenu prezentaciju. Zahvaljujući jeftinim materijalima i jednostavnoj konstrukciji beskućnici su također uključeni u cijeli proces izrade, od pronalaženja materijala do korištenja proizvoda.

5.KUĆICA ZA PTICE
Studentica SD-a: Erika Filipan
Mentor:Mladen Orešić
Asistentica: Andrea Hercog
Gradnja kućice bazira  se na korištenju vune kao materijala za povezivanje konstrukcije izrađene od grančica ili napuhanog balona. Beskućnici dobivaju ulogu graditelja tuđeg doma, a izrađene kućice prodaju. S prihodom od prodanih kućica simbolično su sve bliže i svom budućem domu.

6.KARIKA
Studentica SD-a: Veronika Kovač
Mentor: Mladen Orešić
Asistentica: Andrea Hercog
Karika je jednostavna, ali zanimljiva i brza igra, nastala u svrhu resocijalizacije i destigmatizacije beskućnika. Uz pravila igre nalaze se korisne informacije za beskućnike kao i za zainteresirane o problemima beskućništva.

7. AKCIJA            
Studentice SD-a: Lucija Matić, Nina Stupar, Jovana Vlaisavljević
Mentor: Zlatko Kapetanović
Asistentica: Sanja Bencetić
Humanitarna akcija  kojoj je cilj smanjiti socijalnu isključenost beskućnika i senzibilizirati javnost omogućavanjem privremenog ispunjavanja njihovih egzistencijalnih potreba putem dobrotvornog i volonterskog pružanja zdrastvenih i higijenskih usluga te osiguranjem hrane, odjeće i smještaja u transparentnom javnom prostoru. Akciju prate neformalna druženja i radionice.

8.W-BAG
Studentice SD-a: Karla Kocijan, Paula Kovač, Morana Laušin
Mentor: Zlatko Kapetanović
Asistentica: Sanja Bencetić
Torba napravljena od jeftinijeg recikliranog materijala, praktična za beskućnike i sve one kojima je potreban  višefunkcionalni prtljažni spremnik. Uz uobičajeni prostor za pohranjivanje stvari torba sadrži ležaj, jastuk i kapuljaču.

9.ŠTAND
Studentica SD-a: Lucija Novosel
Mentor: Mladen Orešić
Asistentica: Andrea Hercog
Štand malih dimenzija, lake pokretljivosti i jednostavnog rukovanja namijenjen prodaji časopisa udruge beskućnika i ostalih proizvoda koje sami izrađuju. Moguće ga je staviti u radni položaj (stol, tri police, torba za pohranu) i transportni (za prijevoz robe i promjenu lokacije). Jednako je uporabiv i različitim proizvođačima, trgovcima, izlagačima na povremenim javnim događanjima.

10.BUKSAK
Studenti SD-a: Lucija Sever, Josip Andrešić, Luka Palestrina Mazić
Mentor: Mladen Orešić
Asistentica: Andrea Hercog
Multifunkcionalna jedinica napravljena kako bi korisniku olakšala rad (sakupljanje papira), tranzit i odmor. Postavljena u različitim položajima pruža različite podobnosti: spremanje osobnih stvari, odlaganje i prijenos sakupljenog papira, udobno nošenje tereta ali i odmor u sjedećem ili ležećem položaju.

11. PREŠA, KALUPI I JEDINICA ZA ODLAGANJE PAPIRA
Studenti SD-a: Lucija Sever, Josip Andrešić, Luka Palestrina Mazić
Mentor: Mladen Orešić
Asistentica: Andrea Hercog
Preša i kalupi za preradu prikupljenog papira napravljeni su kako bi korisniku omogućili vlastitu djelatnost. U kalupima oblikovanim poput pekarskih, preša se usitnjeni namočeni papir i tako nastaju briketi zanimljivih asocijativnih oblika, korisni i privlačni potencijalnim kupcima.

12. MULTIPRAKTIK
Studentice TTF-a: Irena Šoštarec, Marina Šoštarec
Mentori: Koraljka Kovač Dugandžić, Mladen Orešić
Asistentica: Andrea Hercog
Višenamjenski odjevni predmet sastavljen od nekoliko zasebnih segmenata u konačnici čini vreću za spavanje. U dnevnoj uporabi razdvaja se u kraću ili dužu jaknu, šal, torbu, kapuljaču. Visoko kvalitetni materijali izrade pružaju maksimalnu zaštitu od vanjskih utjecaja.

13.TORBICA JASTRUK
Student SD-a: Josip Andrešić
Mentor: Mladen Orešić
Asistentica Andrea Hercog
Torbica (nosi se oko struka) za pohranu osobnih stvari. Može se prenamijeniti u naslon za glavu i vrat, čime poboljšava odmor korisnika. Punjenje torbice prirodnim materijalima doprinosi higijeni samog proizvoda.



ANA ARMANO LINTA/18.10.-04.11.2016.
Neposrednost


NEPOSREDNOST

Odgoj pažnje disciplina je koja omogućava percepciju svijeta mnogo dalje i dublje od razine površnog sagledavanja okruženja i donosi kvalitetu u svakodnevni život. Tako odgojenom promatraču svojstveno je kritičko promišljanje, ali i sveobuhvatnije shvaćanje podražaja, vizualnih, taktilnih, misaonih… Čini se, tko više i pažljivije promatra – bogatiji je. Jer, takvim razvojem percepcije čini bitne stvari vidljivima i na neki način sam kreira svoj svijet.
Dizajnerica Ana Armano Linta i sama sudjeluje u stvaranju te okoline u kojoj se kreću više ili manje osviješteni promatrači; dizajnira predmete koji su izloženi sudu publike i krajnjih korisnika. Ipak, odbija prepustiti se zatečenoj situaciji. Dizajnom aktivno ulazi i u svijet u kojem se gotovo dizajnira način razmišljanja, u svijet u kojem je tendencija što intenzivniji razvoj percepcije, u kojem se odgojem pažnje odgajaju ne samo ljudi već i osobnosti. Ulazi u proces obrazovanja na samom početku. Ulazi u škole. Ne dizajnira još jedan predmet koji se mora uklopiti u čvrsta pravila određena za opremu prostora u kojima borave djeca. Svojim diplomskim radom stvara predmetni medij namijenjen kreiranju načina izvođenja nastave. Riječ je o didaktičkom setu namijenjenom djeci u vrtićkoj dobi i onima nešto starijima, u nižim razredima osnovne škole. Istovremeno se u domaćoj obrazovnoj politici sve učestalije problematizira upravo način izvođenja nastave na svim razinama i pokušaj nalaženja metoda na koje će djeca reagirati, pokušaj osuvremenjivanja.
Didaktički set Ane Armano Linta pokazuje; dio rješenja moguće je pronaći i u dizajnerskoj struci, upravo dizajniranjem aktivnosti i igre koja provocira reakcije adekvatne za razvoj toliko važnih kognitivnih sposobnosti, ali nudi i korisnicima dovoljno prostora da u didaktički set ugrade i vlastite ideje, da koriste dizajn na način na koji njima odgovara. Istraživanje koje je dizajnerica provela testirajući set u dvije osnovne škole u dva različita grada – u Splitu i u Samoboru – pokazuju pogođenost u početno zamišljenim mogućnostima, prilagodljivost situaciji i specifičnim potrebama konkretne zajednice, ali i mašti učenika.
Upravo je zato značajna kvaliteta ove igre upravo interakcija autora i korisnika, odgajatelja i učenika; lekcije stižu s obje strane, djeca su potaknuta izreći svoje mišljenje i ideje i time odgajaju one koji kreiraju procese odgoja i obrazovanja.
Elementi odgoja pažnje provlače se dosljedno kroz rad autorice: u seriji stolića TABLE YOURSELF. Svaki od njih nastao je iz jedne maksimalno iskorištene ploče, bez otpadnog materijala, ali i bez potrebe za dodatnim materijalima i spojnim elementima. Preciznim “krojenjem” oblika na ploči nastaju plohe s utorima koje se spajaju u savršeno stabilan i čvrst objekt. I dok krajnji korisnik slaže te svojevrsne puzzle u konačni proizvod, potaknut je na razmišljanje o oblicima i logici spajanja. Postaje svjestan svakog dijela budućeg stolića, postaje aktivnim sudionikom procesa u kojem se ravna ploha rastvara u trodimenzionalni objekt u prostoru. Minucioznost obrade omogućava sklapanje bez zastoja i time pažnja onog koji sastavlja ostaje na bitnom: na čitanju oblika i njihovih međusobnih odnosa. Ta ekonomičnost iskoristivosti materijala ni u jednom momentu ne ugrožava vizualnu stabilnost cjeline. Niti jedan element ne izgleda kao ostatak materijala, sve odaje dojam dovršenosti.
Dovršenost s potencijalom za intervenciju i prilagodbu potrebama krajnjeg korisnika prisutna je i u konceptu stolića AB OVO. U jednostavnoj jajolikoj stolnoj plohi ostavljen je prazan prostor, perforacija kružnog oblika koja može biti obogaćena umetanjem kugle ispunjene trenutno željenim sadržajem.  Jednostavnom mogućnosti izmjene umetnutih objekata stvorena je dinamika vizualnih i funkcionalnih iskoristivih potencijala čime korisnik postaje aktivan, samim time razmišlja o mogućnostima, postaje svjestan i – što je još važnije; osviješten.
Radovi Ane Armano Linta nisu tek fino osmišljeni predmeti koji obogaćuju prostor; oni navode na razmišljanje i promišljanje, aktivno uvlače okolinu u proces dizajniranja, djeluju edukativno na vrlo suptilnoj razini. Nude priču, nude i mogućnost samostalnog nadograđivanja te priče, otvaraju mogućnosti. U onom zadanom dijelu sastavljanja ili interveniranja u dizajnirani predmet – jer u svakom od izloženih radova prisutni su ti elementi – kao da je zadan i kod koji potiče na razmišljanje, ali ne nameće se kao jedina mogućnost; vodi i sugerira, ali nenametljivo. Zapravo, riječ je o dizajnu koji djeluje poput vrlo promišljenog poligona za eksperiment, za igru mislima, za toliko važan odgoj pažnje. I upravo je to način na koji dizajn svijet čini boljim.
Ksenija Foretić

Radovi::

Pogledajte i ostalo:

 https://youtu.be/BldzsonsUSE

 https://youtu.be/6jqOmUszaK4

 https://www.youtube.com/watch?v=sRLgj8yLsrg

 



ADA KEZIĆ/20.09.-12.10.2016.

 Eco FU(rni)TURE

 Eco FU(rni)TURE

Jednostavnost kao finalno rješenje  iza sebe često ostavlja proces prepun prolaženja kompliciranih koraka u stvaranju. U dizajnerskim rješenjima Ade Kezić taj se princip čini dominantnim – na više razina. Svojom estetikom radovi odaju rukopis autorice  posve nenametljivo, ali i posve jasno. Dojam dodatno podvlači izbor materijala, a uglavnom se radi o prirodnom materijalu, o drvu koje samo po sebi donosi i boju i teksturu, a u obradi dizajnerice dobiva finoću, podatnost u praćenju oblika prilagođenih funkciji i ugodu u uporabi.
Na izložbi u galeriji Bernardo Bernardi odabrani eksponati kao da sugeriraju intimu doma; osim izloženog postava stvoren je ambijent ugodan za boravak. Koliko god jednostavnim se činilo, ugodu ipak nije lako stvoriti. Ona proizlazi iz sklada, iz mnogo vrsta harmoničnih odnosa spojenih u cjelinu.
Predstavljeni radovi nastali su u raznim stvaralačkim fazama dizajnerice, ali postavljeni zajedno ne djeluju raznorodno.
Nekoliko je cjelina predmeta koje su grupirane u prostoru, bez međusobnog miješanja, jedna pored druge. Svaka cjelina unutar sebe sadrži različite elemente koji su međusobno usklađeni, a svaki zaseban predmet pokazuje promišljenost u svojim unutarnjim proporcijama.
Međusobnu povezanost unutar pojedinih kolekcija dizajnerica postiže stvaranjem modula, osnovne jedinice koja određuje mjeru i estetiku cjeline, a nizanjem kroz variranje dimenzija stvara dinamičnost i prilagođava se funkciji.
PIAZZA LUCCE varira oblik svjetiljke – stolića. Zajednički princip oblikovanja kubusa s prorezima za svjetlo dinamiziran je promjenama u dimenzijama i boji materijala. Sofisticirana rasvjeta unutar kubusa omogućava dodatnu dinamiku programiranjem različitih svjetlosnih situacija. U kolekciji LAKO nastavlja se moduliranje elemenata u slavonskom hrastu, u ponavljanju osnovnog oblika kvadratne površine na koji se nadovezuju linijski istanjene mase elemenata statike; tako nastaju barski stol i stolci u dinamiziranom skladu, a sličan oblikovni princip ponavlja i pripadajuća polica, uz nešto intenzivniji ritam nizanja modula. Zanimljiv je način na koji su elementi međusobno spojeni: riječ je o modificiranom klasičnom drvenom spoju „utor i pero“. Tako je kontinuitet uporabe drva zadržan i u povezivanju dijelova, a spojevi su čvrsti i estetski dorađeni.
 Ove cjeline skladno nadopunjuju stolovi zasebnih dizajnerskih priča: jednostavna, pravilna i masivna ploha stola ENEN počiva na razigranim nosačima koji svojim položajem stvaraju uvijek nov pogled – ovisno o poziciji krajnjeg korisnika ili promatrača, dok manji stolić NDST ponavlja materijal ENEN-a, ali nudi posve dukčiji pogled i korištenje mogućnostima prilagodbe korisničke plohe kliznim elementima.
U ovoj Smirenoj i suptilno dinamiziranoj dizajnerskoj cjelini pojavljuje se i element bajke: nenametljivo, dosljedno u prenošenju osnovne naracijske niti. Djevojčica sa šibicama jedna je od najsnažnijih bajki Hansa Christiana Andersena, a šibice koje u hladnoj noći postaju sve manje i manje prenesene su u čvrsto dizajnersko rješenje variranjem visina postolja na kojima počivaju rasvjetna tijela. Kolekcija MATCH nastala je prema ilustraciji Mersele Hajdinjak za tematski određenu izložbu, ali funkcionira besprijekorno i izvan konteksta za koji je mišljena.
U radovima dizajnerice Ade Kezić principom krajnjeg pročišćavanja nastaju rješenja koja u svojim unutrašnjim proporcijama sadrže monumentalnost, uvijek zadržavaju svoju individualnost, ali vrlo lako komuniciraju i u novim situacijama i cjelinama.
Dojam dodatno pojačava korištenje prirodnih materijala koji dijelom zadržavaju svoje estetske karakteristike, a u samoj obradi autorica zadržava njihov karakter uz dodatno obogaćivanje iznimno finom finalnom obradom. Takvi komadi lako izdržavaju test i vremena i prostora, uklapaju se u vrlo osjetljive prirodne ambijente poput Nacionalnog parka Mljet, prostora u kojem svaka intervencija traži krajnje suptilan pristup.
Ada Kezić pripada jednoj od prvih generacija školovanih na hrvatskom (zagrebačkom) Studiju dizajna; u svojim radovima na neki način sintetizira razdoblje od pionirskih koraka struke u nastanku do zrele faze u razvoju jedne dizajnerske osobnosti. Presjek radova predstavljenih na izložbi tako stvara snažnu i zaokruženu priču koja svakako obećava nastavak – možda i u sličnom tonu, ali uz obaveznu nadogradnju.

Ksenija Foretić

Radovi:

Sa otvorenja izložbe:

 

 


KOLEKCIJA/16.06.-15.07.2016.
Izložba je realizirana uz potporu Ministarstva kultur RH i Grada Zagreba

Projektni zadatak studenata diplomskog studija TTF-a u Zagrebu, u sklopu kolegija Kreiranje odjeće:

KREIRANJE MODNE KOLEKCIJE PREMA VLASTITOM IZBORU SEZONE, TEME I STILA.
Autori izloženih radova studenti su prve godine.
Mentor i voditelj projekta: Marin Sovar, akad. slik. graf., predavač   
Mentorica izrade izloženog odjevnog predmeta autora FILIPA ČANČERA: doc.art. Paulina Jazvić

KOLEKCIJA

U neprestanoj potrazi za izražavanjem vlastite osobnosti, u stvaranju identiteta i pokušaju očuvanja individualnosti u vrijeme uniformnosti izazvane masovnom proizvodnjom koja toliko pogoduje gomilanju kapitala – način na koji se odijevamo mnogo je više od zaštite od vremenskih uvjeta i osobne dekorativnosti. Odijevanjem artikuliramo svoje životne stavove ili njihov izostanak, pokazujemo stav prema estetskom oblikovanju stvarnosti, ali i prema društvu, prirodi, pa i ekološku osvještenost.
Modne kolekcije koje stvaraju dizajneri upravo su zbog toga mnogo više od odjeće; one svjedoče o dostupnim tehnologijama implementiranim u materijalima, ali i reflektiraju aktualni trenutak i pokazuju osvještenost dizajnera. Poput arhitektonskih konstrukcija stvaraju svojevrsno utočište i prezentacijsku platformu za objekt koji se tako često postavlja kao polazišna točka u stvaranju odnosa u stvarnosti: za ljudsko tijelo, pa i više - za čovjeka, za osobu.
U mnoštvu dostupnih informacija i mogućnosti u stvaranju nečega što zovemo kolekcijom – nije se lako probijati. Ograničenja poput sezonske, tematske ili neke druge uvjetovanosti  mogu pomoći u sužavanju manevarskog prostora i jasnijoj određenosti već u startu. Upravo su te pomoći lišeni studenti TTF-a, sudionici ovog projekta. Mentor Marin Sovar suočio ih je s najvećim i najtežim mogućim izazovom, ne samo na području modnog dizajna: ponudio im – ili zadao – potpunu slobodu. Studenti su se tako našli na najvećoj mogućoj imaginarnoj pozornici koju su morali ispuniti vlastitim sposobnostima i pokazati baš sve što znaju, žele, mogu. Zadatak je to koji je istovremeno san i noćna mora. Rezultat je šest kolekcija potpuno slobodnih od ograničenja, neuvjetovanih tržišnim zakonima i resursima koji su studentima na raspolaganju u konačnoj izvedbi – jer samo je jedan model iz svake kolekcije morao biti izveden do kraja.
Tena Zovak, Filip Čančer, Mateja Bosek, Valentina Banović, Tihana Habek i Anđela Markušić stvorili su i fizički odsječke kolekcije koji daju naslutiti – kako bi izgledala cjelina, ali i koliko su vješti u rukovanju materijalima i teksturama i koliko su svjesni jedine zadanosti u projektu: forme ljudskog tijela. U izvedenim modelima, ali i na skicama, vidljiva je svjesnost prostora u kojem se ljudi kreću; u oblikovanju tkanine reflektirane su arhitektonske forme, a neki od studenata – poput Filipa Čančera – izvode i posve izravne asocijacije na djela arhitekata poput Franka Gehryja, a isti je princip nešto diskretnije vidljiv u uzvedbi Tene Zovak. U oblikovanju odjeće koje gotovo prelaze u druge medije – u arhitekturu i skulpturu – odjevni komadi u oblikovnom smislu posjeduju određenu dozu autonomnosti u odnosu na ljudsko tijelo, ali na jedan gotovo zaigran način: pojedini dijelovi sugeriraju potrebu doslovnog praćenja i podvlačenja linije tijela da bi zatim u istom odjevnom predmetu neki od njih posve autonomno prerasli u oblike koji se prilično udaljavaju od ishodišta – od čovjeka. U tim momentima čvrsta opna plašta od tkanine stvara skulpturalne oblike koji daju originalnost predmetu i pokazuju maštovitost dizajnera, ali i ostavljaju krajnjem korisniku mogućnost stvaranja vlastitog stila i osobnosti u odijevanju neočekivanim elementima odjevnog predmeta. Potpuna autonomnost u odnosu na ljudsko tijelo događa se u djelu Valentine Banović – u pelerini koja poput šatora prekriva torzo, ali zatim nudi promatraču igru kontrasta – svjetlog i tamnog, čvrstog i lepršavog materijala.
Poigravanje s približavanjem i istovremenim udaljavanjem od konture tijela vidljivo je i u op art efektima Tihane Habek koji gotovo negiraju oblik na koji su aplicirani pretvarajući odjevni predmet u slikarsko platno i stvarajući intenzivne efekte minimalističkim sredstvima. Intenzivniji minimalizam vidljiv je u jednostavnim linijama i monokromiji Anđele Markušić. Čovjeku se na vrlo intrigantan način vraća Mateja Bosek, aplicirajući na jednostavne i jasno definirane plohe jednu od najkompleksnijih vizualnih poruka: ljudsko lice.
S obzirom da su studenti u stvaranju ove kolekcije imali potpunu slobodu, način na koji su ju iskoristili mnogo govori o trenutnom stavu modnih potencijala – što studenti jesu:  minimalizam u krojevima i izostanak boja uz jasno definirane linije i oblike te poigravanje sa skulpturalnim i arhitektonskim oblikovanjem, slikarski elementi koji ostaju snažni i pročišćeni – sve to kao da je dio jedne velike kolekcije koja sugerira jednostavnost i originalnost, ali i otpor danas toliko dominantnoj uniformnosti. U slobodi izbora koja im je ponuđena oni kao da su poželjeli ostati zaigrani, ali snažni u jednostavnosti i jednostavno svoji.
Ksenija Foretić

Autori:

VALENTINA BANOVIĆ 

 MATEJA BOSEK   

                      

 FILIP ČANČER

 TIHANA HABEK


ANĐELA MARKUŠIĆ

 

TENA ZOVAK

  


Nevenka Buzov: NA RUBU SUVREMENE MODE
22.04.-14.05.2016.
Izložba je realizirana uz potporu Ministarstva kultur RH i Grada Zagreba

Radovi Nevenke Buzov nastali su kao rezultat mišljenja i eksperimentiranja s tehničkim materijalima, naizgled nespojivima s formom i energijom tijela. Autorica ekperimentira s različitim materijalima (guma, platno, neporen, spužva), ali je stvarni naglasak na kolažnom prikazu tijela koje varira između odjevnog objekta, instalacije i kostima. Svaki odjevni dio nastaje povezivanjem manjih segmenata koji se spajaju vrpcama, a ne tradicionalno šavovima. Na ovakav način tijelo postaje bešavno, oklopljeno, metamorfno tijelo. Tijelo koje odgovara vrtoglavici suvremene mode. Bešavno spajanje tijela s materijalom podsjeća na definiciju kiborga i kolekcijom se predstavlja depersonalizacija subjekta i formiranje tekućih identiteta.

Tijelo koje oblikuje Nevenka Buzov nastaje kao rezultat procesa razmišljanja o materijalu i formi, pritom ne zaboravljajući njihov međusobni odnos.  Ono što se događa u procesu praznog prostora između dva elementa također je od važnosti za odjevni objekt. Materijali se stapaju s kožom, stvarajući na taj način mogućnost neodvojivosti subjekta i materijala. Reljefne površine koje se spajaju stvaraju zaštićeno tijelo od vanjskih utjecaja. Opsesija oklopom kao pojmom zaokuplja autoricu jer pokušava odgonetnuti načine kako da razlomljenost tijela postane integralna. Koristeći manje elemente, gradi ovojnicu oko tijela koja predstavlja dvostruku oštircu u značenju. Tijelo je zatvoreno prema svijetu, ali otvoreno u mogućnostima djelovanja. Tijelo nalikuje prirodnim katastrofama u silueti. Sve je asimetrično i apstraktno, no sklopljeno u cjelinu daje gotov lik. Likovi, ako ih se uopće može nazvati likovima, nemaju rodno/spolno određenje. Moda koju stvara autorica nije muška niti ženska već predstavlja hibridnu suvremenu modu koja je paradoksalno u potpunosti funkcionalna, ali uvijek na granici nosivosti. Istražuju se granice tijela u odnosu na materijal, kako dvije energije funkcioniraju u zajedničkom prostoru te koje su mogućnosti mode u svijetu mnogostrukih identiteta. Začahureni i zaštićeni subjekti pod maskom Nevenke Buzov označavaju kraj mode u tradicionalnom smislu jer se radi o eksperimentiranju s tijelom, a ne samo s odjevnim objektom.
Rub suvremene mode mjesto je gdje smještamo rad autorice, no njezino stvarno značenje zauzima centralno mjesto hrvatske mode danas.
PETRA KRPAN  

 

NEVENKA BUZOV rođena je 1991. godine u Štitaru. Završila je Preddiplomski studij Tekstilni i modni dizajn-modul Modni dizajn na Tekstilno-tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Dobitnica je Dekanove nagrade za 2015. godinu te je osvojila prvo mjesto međunarodnog žirija na devetom izdanju Modnog ormara i treće mjesto novinarskog žirija. Trenutačno završava diplomski studij Modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Živi i radi u Zagrebu.


2015.


 

SIJÉLO UMJETNIČKE ORGANIZACIJE OAZA
23.12.2015.
Izložba je realizirana uz potporu Ministarstva kultur RH, Grada i stolarije Bedenic

SIJÉLO
Okupljeni oko okruglog stola Bernarda Bernardija dizajniranog upravo za prostor na kojem se danas nalazi istoimena galerija, radovi dizajnerica grupe Oaza sugeriraju raspravu o promišljanju dizajna u odnosu na tradiciju i način oblikovanja predmeta u vrijeme kada su uporabni predmeti nastajali intuitivno, ali u savršenom omjeru mogućnosti i potreba uz nužnu estetsku nadgradnju koja oplemenjuje. Život u skladu s prirodom zimi je tjerao tada brojno ruralno stanovništvo na povlačenje iz eksterijera i privremeno obustavljanje ili minimaliziranje radova na zemlji. Većina poslova tada seli u interijere gdje se odvija društveni život i okupljanje na sijelima. U svojevrsnom brainstormingu sudionici sijela izmjenjivali su iskustva i stvarali tradiciju i tradicijske obrte  - poput tkanja aktualiziranog na izložbi - poštujući nesvjesno pravila koja danas vrijede u dizajnu: u okviru financijskih mogućnosti, raspoloživih materijala i zadanosti funkcije nastajali su predmeti prilagođeni prostoru, vremenu i potrebama krajnjih korisnika. I koliko god tradiciju  i tradicijsko često percipiramo kao statične i čvrsto ukorijenjene vrijednosti, riječ je o vrlo dinamičnom procesu koji prati nove potrebe i prilagođava se okolnostima. Predmete suvremenog dizajna i tradicijske predmete doživljavamo kao dvije različite kategorije, a suvremeni dizajn ponekad koristi tradiciju kao inspiraciju ugrađujući rješenja iz prošlosti u nove proizvode – bilo kao element nostalgije ili apliciranje već tada praktičnog rješenja. Postavlja se pitanje, postoji li prekid u kontinuitetu stvaranja i koja je temeljna razlika između tradicijskog oblikovanja i suvremenog dizajna. Jer, tradicija predstavlja čvrstu bazu u kojoj su sadržane mogućnosti određenog vremena s potencijalom nadgradnje, a rješenja suvremenog dizajna oslanjaju se i na prethodna iskustva uz predviđanje mogućih novih potreba. U vrijeme nastanka tradicijskih predmeta dizajn nije postojao kao službena disciplina, ali samo promišljanje u oblikovanju potvrđuje postojanje potrebe za dizajniranjem. Čini se, tradicijski način proizvodnje sadrži začetke dizajna.   
Dizajnerice Oaze već u svojim ranijim projektima poput Projekta Ilica istražuju načine proizvodnje kojima prijeti nestajanje, obrte koji danas djeluju poput čuvara tradicije. Memoriranjem postupaka starih majstora nastoje sačuvati više od starinski proizvedenih predmeta: nastoje sačuvati sam proces. U stvaranju Sijela proučavaju i dokumentiraju vještinu tkanja i prilagođavaju ga suvremenom dizajnu uz uvažavanje novije tradicije – povijesti nastanka prostora u koji smještaju izložene radove. Nakon iskustva na tkalačkom stanu, proces tkanja prebacuju na sam predmet kojem je tkanje namijenjeno. U ovom slučaju riječ je o gotovo zaštitnom znaku: stolcu Bernarda Bernardija. Tkalačkim stanovima postaju drveni okviri koji svojim dimenzijama odgovaraju gabaritima koje je Bernardo Bernardi zamislio upravo za ovaj prostor. Materijali tkanja prilagođeni su čvrstoćom novoj funkciji – sjedenju, a mustre ostaju u domeni tradicije i starih rješenja, izvedene u nešto krupnijoj teksturi i neutralnim bojama. Tako nastaje posve suvremeno sijelo koje u sebi sadrži drevnu vještinu tkanja vješto prilagođenu prostoru galerije oblikovanjem tkalačkih stanova – stolaca i evociranjem funkcije zgrade u kojoj se i odvija sam tečaj tkanja. Mogućnost kombiniranja starih i novih metoda ukazuje na kontinuitet i povezanost tradicije i dizajna i tim više na potrebu očuvanja tradicije – memoriranjem procesa i uklapanjem u nova dizajnerska rješenja: stvaranjem suvremenog Sijela.
Ksenija Foretić


Kolektiv OAZA (Nina Bačun, Ivana Borovnjak, Roberta Bratović, Tina Ivezić, Maja Kolar, Ana-Marija Poljanec), prvotno formiran nakon niza zajedničkih suradnji autorica u području dizajna, djeluje formalno od 2014. godine kao Umjetnička organizacija Oaza. Autorice povezuje istraživački pristup radu, kao i kontinuiran angažman na projektima za nezavisnu kulturnu scenu, kako samostalno, tako i u manjim timovima. Uz dva velika samoinicirana projekta (Projekt Ilica i S ruke na ruku) autorice rade na projektima koji uključuju vizualne identitete kulturnih događanja, složene navigacijske sisteme u suradnji s arhitektima, kustoske dizajnerske koncepcije, dizajn predmeta i usluga, scenografije, prostorne intervencije. Prisustvom na međunarodnoj dizajnerskoj sceni, od vremena studiranja na inozemnim akademijama do danas, Oaza svojim samostalnim i kolektivnim djelovanjem aktivno nastoji doprinijeti produkciji i prezentaciji dizajna na inovativne načine, kroz predavanja, radionice i izlaganja.


TTF - KOLEGIJ KREIRANJE ODJEĆE: OD LIKOVNE IGRE DO ODJEVNOG PREDMETA
19. 11 - 16. 12. 2015.

više


KSENIJA JURINEC:PAPIRLI
27.10.-17.11.2015.
više


PAPIROLOGIJA TENE LETICE TKALČEVIĆ
29.09.-22.10. 2015.
više


A O L  -  arhitektura svjetla
ŠPELA KRIŽANOVSKY
14.-24.09.2015.

više


IZLOŽBA STUDENATA PREDDIPLOMSKOG I DIPLOMSKOG STUDIJA KOLEGIJA KREIRANJE TEKSTILA TEKSTILNO TEHNOLOŠKOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U ZAGREBU
POLIMER ART- NOVA DIMENZIJA
11.06-04.07.2015.
Izložba je realizirana uz potporu Ministarstva kulture RH, Grada Zagreba i Tiskare Narodnih novina
više
Izlažu studenti: DOMINIK BRANDIBUR/torba-ruksak, DUJE KODŽOMAN/tabure,IRENA KUZMIĆ/jastuk-tabure,
INES MAZAN/suncobran, IRENA ŠOŠTAREC/naslonjač,  BARBARA ČOVRAN/kratka haljina,  HELENA DRKELIĆ /pernice, STJEPAN GLUŠČIĆ/haljina, IVANA UDILJAK/"patchwork" torba,DIJANA VOJAK/stolna svjetiljka i sjenilo, DIJANA ZAGORAC/torbica-oblak, MARINA ŠOŠTAREC/stol/kutija, LORA HOLJEVAC/transparentna torbica


IZLOŽBA STUDENATA PREDDIPLOMSKOG STUDIJA - USMJERENJE INDUSTRIJSKI DIZAJN STUDIJA DIZAJNA ARHITEKTONSKOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

NOVI ŽIVOT ODBAČENIH PREDMETA/dizajner i obr(a)t
24.04.-16.05.2015.
Izložba je realizirana uz potporu Ministarstva kulture RH, Grada Zagreba i tiskare Narodnih novina
više
Izlažu studenti: Erika Filipan, Ljubica Golubić, Stella Grabarić, Roko Jurjević, Leonarda Komen, Andreja Lovreković, Lucija Matić, Ela Meseldžić, Luka Palestrina Mazić, Ana Pavičić, Petra Piškor, Jovana Vlaisavljević.


FRANA GRBIĆ-PARA NATURA
11.-31.03.2015.

više


GARDENING
17.12.2014.-30.01.2015.

više

  


2014.


ZAPIS MAŠTE"/RUŽA HODAK, LORENA MATIĆ, VALENTINA LULIĆ
26.11.- 13.12.2014.
više


Petra Krpan DIZAJN STUDIO MANUFAKTURIST
29.10. - 15.11.2014.
više

   


ORFEJ I EURIDIKA
26.09.-18.10.2014.
v
iše


JASNA KRALJ PAVLOVEC "URBANE SLIKE"
10.06.-11.07.2014.
više


MARKO PAVLOVIĆ: "OD STUDENTSKOG RADA DO GLOBALNOG PROIZVODA"
24. 04. - 15. 05. 2014.
više


IZLOŽBA STUDENATA STUDIJA DIZAJNA ARHITEKTONSKOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U ZAGREBU
PROJEKTNI ZADATAK: DRVENA IGRAČKA S MEHANIZMOM
Akademska godina 2012. / 2013., drugi semestar
26.03.-23.04.2014.
više
S otvorenja izložbe:


2013.


PROJEKT-TEKSTIL
20.12. 2013. – 24.01.2014.
više


MAJA MESIĆ: O BOYI!
06.-17.12.2013.
više


GRUPA FJAKA
19.10.-03.11.2013.
više


FILIP GORDON FRANK
18.10.-06.11.2013.
više


MIRNA VUKOTIĆ “13 kilograma* znanja (bez sendviča i soka)”/ problemska izložba /dizajn školske opreme, pribora i udžbenika  - 10 godina poslije
21.09.-10.10.2013.
više


IMAMO NAGRADU!!!

"Krila" Petre Grubišić, studentice Studija dizajna Arhitektonskog fakulteta Sveucilišta u Zagrebu, od sada će kao nagradu dobivati svi pobjednici nagradnih projekata Školskoga sata HTV-a! Uz glasove na facebooku Petrin je rad dobio najveći broj glasova na izložbi u galeriji Bernardo Bernardi te glas stručnog žirija - i - kreće u proizvodnju! Čestitke Petri!

   

Više o nagradi od same Petre, na https://www.facebook.com/skolski.sat.hrt


MOJCa PERŠE: "I DRVEĆE IMA LICE /»Booke FACE«
11.06.2013. 
više


PROJEKT: NAGRADA
15.-20.05.2013.
više
Izložba radova studenata 1. godine Studija dizajna Arhitektonskog fakulteta sveučilišta u Zagrebu

                                         
Više o izložbi pogledajte u našoj fotogaleriji:

više


2012.


 

U organizaciji Centra za kulturu Pučkog otvorenog učilišta Zagreb i u suradnji sa Studijem dizajna Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu  u utorak, 18.12.2012. u maloj dvorani POUZ-a održano je

PREDAVANJE: BERNARDO BERNARDI-SINTEZA FUNKCIONALNOG I ORGANSKOG


Sažetak:
Izlaganjem se predstavlja prvi realizirani zadatak total-dizajna poslijeratnog razdoblja u našoj sredini s težištem na  sistemu opreme i namještaja koji za Radničko sveučilište u Zagrebu 1961. potpisuje arhitekt i industrijski dizajner Bernardo Bernardi (1921.-1985.).  Izlaganjem se upozorilo na alarmantno stanje u kojem se danas nalazi realizacija jednoga od prvih klasika hrvatskoga dizajna i idejnog pokretača visokoškolskog modela obrazovanja dizajnera u Hrvatskoj, te se u tom smislu pokreće apel usmjeren aktivnijem osvještavanju vlastitih vrijednosti i kulturnog identiteta koji zasluženo pripada europskom kontekstu razdoblja.

Predavač: dr. sc. Iva Ceraj, viša asistentica, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti - Hrvatski muzej arhitekture
Poslije predavanja omogućen je razgled namještaja i opreme Bernarda Bernardija „in situ“ - u prostoru Pučkog otvorenog učilišta, uz stručno vodstvo dr. sc. Ive Ceraj.

Više o predavanju dr.sc. Ive Ceraj pogledajte u našoj fotogaleriji:

POKLON BERNARDIJU (povodom Bernardijevog rođendana,16.12:)

Početni korak u zaštiti spomeničke baštine POUZ-a:
IVANA HANIČAR, Institut za povijest umjetnosti:
Predstavljanje rekonstruiranog dijela ambijenta prema izvornoj zamisli i svrsi, trenutno po zgradi  “raseljenim” elementima Bernardijevog mobilijara. Početak sistematiziranog evidentiranja namještaja i opreme

Više o projektu u našoj fotogaleriji:

BERNARDIJEV POKLON (povodom Bernardijevog rođendana,16.12.:)

Svečana simbolična predaja Bernardijeve stolice A4 iz inventara POUZ-a na trajno korištenje Studiju dizajna Arhitektonskog fakulkteta, kao inicijalnog  elementa u memorijalnom obilježavanju imena B. Bernarnardija – osnivača studija dizajna.

Više o predaji stolice pogledajte u našoj fotogaleriji:

STUDENTI DIZAJNA ZA SREDNJOŠKOLCE – RADIONICA OSNOVA DIZAJNA:

upoznavanje sa svojstvima materijala (kartona) i izrada uporabnih predmeta prema vlastitoj zamisli (svjetiljka, stolić,posuda ...); izložba radova nastalih u radionici.

OKRUGLI STOL I OTVORENJE IZLOŽBE "12 STOLICA" -15.11.2012.

Od 15. studenog do 15. siječnja 2013. u Galeriji BERNARDA BERNARDIJA otvorena je izložba "12 STOLICA" organizirana u suradnji sa Studijem dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu.
Bernardijev bliski suradnik i prijatelj, profesor Mladen Orešić, vodeći autoritet hrvatskog produkt dizajna, autor brojnih realiziranih i opće prisutnih radova – posebice stolaca, jedan od osnivača Studija dizajna i njegov profesor, odabrao je za predstavljanje na ovoj izložbi najzanimljivije stolce, radove mladih dizajnera - sadašnjih studenata. Izložba nije pokazala samo „što naši mladi znaju i mogu“, nego je objasnila posjetiteljima kreativni, stvaralački i tehnički proces, smisao, svrhu i značenje interdisciplinarne djelatnosti – dizajna.
Uz izložbu je 15.11.2012. odžan i okrugli stol s temom"50 godina zgrade zvane "Moša" na kojem su sudjelovali Iva Ceraj, Renata Margaretić Urlić, Ružica Kovačević i Feđa Vukić.

IZLOŽBA "12 STOLICA"-KATALOG


OSTALE IZLOŽBE U 2012.

"KAKO MLADI VIDE STAROST" fotografije -26.09.-15.11.2012.

 IZLOŽBA FOTOGRAFIJA JADRANKA MARJANOVIĆA "KROV SVIJETA"-14.06.-14.07.2012.

 IZLOŽBE 2010.

 IZLOŽBE 2009.

IZLOŽBE 2008.

IZLOŽBE 2007.

IZLOŽBE 2006.

IZLOŽBE 2005.


Informacije i predbilježbe:

Centar za kulturu POUZ

Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
t: 01/ 6003 038
f: 01/ 6003 004

 

Mirna Vukotić, voditeljica galerije

t: 01/ 6003 036
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.